nedjelja, 14.04.2013.

H. A. Covington: "A Distant Thunder" (3)

ZOG kept people alive and
miserable, like some monstrous snot-nosed mongoloid idiot pulling wings off flies. Those American sons of bitches had every bit of what we gave ‘em coming, and then some. Never mind abortion, even. Any American cluster bomb on Baghdad or nerve gas warhead in the Gaza Strip killed more people than my whole crew took out during the War of Independence.
I know I’m wandering again. You okay now, ma’am? Again, I apologize. I didn’t mean to upset you. Then listen, my children, and you shall hear. This is how that baby-killing bastard Sammy Rothstein got his.
* * *
At the time of the Rothstein hit I was with Tank Thompson’s crew, here in Dundee. We were one of several active service units working out of Lewis County. Washington’s own Rebel County, as we call ourselves to this day. It’s a proud tradition and I’m glad I was a part of it. Officially Tank’s boys and girls were called Company E, South Sound Brigade, Northwest Volunteer Army. At any given time there were maybe twenty or thirty of us on active service with Company E, but so many came in for a couple of tickles and then went, for whatever reason, that I couldn’t even begin to give you any kind of numbers for any given month, never mind the whole War of Independence. A hundred or a hundred and twenty total? More? If you’re curious, ma’am, you can try looking up the official brigade history with the Old NVA Association. I’m sure it’s in the library somewhere. I never bothered.
The first South Sound brigadier was Dick Warner, who was arrested three months after 10/22 and wasn’t released until after Longview. He later became a Member of Parliament and after that he was the director of the NAR Wildlife Conservation Trust. In my day the brigadier was Brian Kovacs. I think I met him five, maybe six times during the entire war, when I was riding shotgun for Red Morehouse who was the Army Council’s Political Officer for our sector. Kovacs was killed in the street fighting in Tacoma after the Longview accords, when some of the Federal troops at Fort Lewis decided the treaty didn’t mean them and we had to correct that little misapprehension. He won a posthumous Iron Cross. Our third Brigadier for about six weeks before the NVA transmuted into the NDF and the organizational table changed was Franz Ulrich Molitor, who later took command of the Second SS Panzer Division, the all-German outfit that racked up all those victories and decorations during Operation Strikeout.
NVA Lieutenant Dorsey “Tank” Thompson got his handle from when he was a tank commander in Iraq and Syria, and later on during the abortive American invasion of Egypt. He got his tank blown out from under him. Thompson was pretty badly burned, including the left side of his face, which gave him a very distinctive appearance and one the Feds were always on the lookout for. He practically had to turn into a vampire for the whole war, moving only by night and staying in the shadows so no one would recognize him. We referred to our outfit as “our guys” or “our crew” or just “Dundee”. Some of the companies in our brigade had snazzy names, like B Company in Tacoma, that had so many Russian immigrants in it they were called the Don Cossacks. There were other outfits that had such names, like the Barbary Pirates, the Montana Regulators, and the Butcher Boys up in north Seattle. We once kicked around the idea of picking a name for ourselves, the Dundee Destroyers or something juvenile of the kind, but Tank vetoed it. “You let the media pick up on something like that and it draws unwanted attention from ZOG,” he said. “We get high profile and Centcom in Washington is going to move us to the top of their hit list and send in more heat than we need or can handle. Sorels and his goons are enough to for us to deal with. We want to stay off their radar screen as much as we can while still being effective. With any luck they’ll think we’re imports from Seattle or Vancouver, although Sorels isn’t as dumb as he looks.” (It would be impossible for anyone to be as dumb as Sorels looked.) “I think he knows we’re right here in town and I’m sure he remembers some of us from his previous incarnation as village constable.”
One warm spring day in May, with the cherry blossoms come and blown, and the green leaves newly on the hardwoods, I was lying on a mattress in a back room in a safe house in Dundee, trying to get some sleep, when Johnny Pill came in and told me we had a tickle on. One thing you learn when you’re doing the resurrection shuffle—sorry, me lapsing into old fighters’ gab again, and no, I got no idea where that one came from—one thing you learn when you’re on the run is that you sleep whenever you get the opportunity, even if it’s only a cat nap, because you never know when you’ll have to spend the next two days out on a tickle and then make a fast break and gopher hole it. Yeah, I can say ishkabibble and twenty-three skiddoo, too. Anyway, Johnny Pill, that’s John Pilafski, a big grumpy middle-aged Polack who rented the safe house, came in and told me we had this major tickle shaping up in Olympia and the CO wanted us to meet him at the old swimming hole ASAP. The old swimming hole was our code name for a state government warehouse on Airdustrial Way in Tumwater. There was nothing even remotely connected to swimming about it, the idea being if the Feebs were to overhear some reference to it they’d think water and look elsewhere than a one-story corrugated iron hangar full of steel shelves stacked with outdated state documents and forms and misprinted calendars from 1999. All the paper was supposed to be recycled, but one of our girls in the state offices had gotten into the computers and deleted the whole building from the database. Thus far no one in the government even appeared to remember the place existed. The lieutenant had a key and we rendezvoused there occasionally.
The previous evening I had been out on a minor tickle, what we called a Come to Jesus session, no offense to any of our Christian comrades. Actually, our Christian comrades called it a Come to Jesus session as well. Some old fart whose name I forget had been going around Dundee wearing a white construction hard hat with a large Amurrican flag on the front and an equally prominent Israeli flag with a blue Star of David on the back accompanied by some obscure Bible verse or other. He drove a battered old white Nissan covered with assorted bumper stickers from various religious right churches and pro-Israel committees, etc. He’d stop on the street or in a shopping mall, pass out those stupid tiny little Christian comic books and babble to anyone who would listen about how the Lord of Hosts would soon come down from the sky and vaporize all evil Muslims in the name of Jeeee-zus, as opposed to Jesus, and God would smite hip and thigh on anybody else (like us evildoers of the NVA) who dared to lay hands on the Apple of God’s Eye, the Joosh pipples who were the Chosen Ones blah blah blah ishkabibble. Oh, Walter. Yeah, Walter was this geezer’s name. He was crazy as hell and he had the papers to prove it, since he lived on some kind of government nut check. We had ignored old Walter for months, figuring that if anything he was helping us. The village idiot was not exactly the best advertisement in the world for truth, justice, and the Zionist way. That’s one of the more subtle revolutionary skills, by the by, figuring out who among your enemies are such incompetent nincompoops that they are actually doing more harm to the régime and more good to the revolution by remaining where they are.
But then one evening Walter was in Fulton’s Market, and the checkout girl, who was not a Volunteer but knew how to get word to us, overheard some snippets of suspect conversation between Walter and our local red-white-and-blue headache, Washington State Patrol sergeant Leon “Dummy-Dummy” Sorels, of whom you may be sure I will have more to say at a later date. Walter was just a kook, but Sorels was definitely on our crew’s to do list. He had already survived one bomb under his patrol car and one .30-06 slug through his living room window. After these bashful tokens of our affection, he adopted a lifestyle distinctly nomadic. We were thinking in terms of whupping a spot of Shock and Awe on Dummy-Dummy’s steroid-pumped ass when time and place should serve, but he was a cagey bastard, always varying his movements, always surrounding himself with his fellow gun thugs, never sleeping in the same place twice in a row, and then just after the Walter incident…never mind, that’s for later. Anyway, to make a long story short, old man Walter might have been crazy but he wasn’t stupid. He was up on all the latest poop and propaganda from the Department of Homeland Security, he had all the DHS wanted posters up on his wall (we later saw) and he was evidently not averse to collecting some reward money for the apprehension of us domestic terrorist evildoer-type dudes. I guess he saw no reason why doing the Lord’s work shouldn’t put a few shekels in his pocket. The girl told us that in Fulton’s Walter was telling Sorels some spritz about how he’d allegedly seen Carter Wingfield and one of his sons riding down Second Street in a gray pick-up truck with such and such a license number.
Maybe he had, maybe he hadn’t. Our crew used a whole motor pool of different vehicles which we had stashed all over Lewis County, and for all I know one of them might have been a gray pickup truck, but whether or not Walter was telling the truth or just trying to weasel his way into Sorels’ good graces to get on his snitch pad wasn’t the point. Riding around town in a foolish car plastered with stupid Amurrican bumper stickers and babbling like a loon about Israel being the fulfillment of Biblical prophecy was one thing. This was informing, and informing of any kind was something the NVA could not, dare not ignore. Besides, I was field-married to Rooney Wingfield, the finest long, tall drink of redneck honey ever to come out of the South Carolina Low Country, so Carter Wingfield was my father-in-law and his sons were family. Yeah, I’ll tell you about that later on as well. But for that reason I took a personal interest. All of a sudden Walter was very much on my own to do list as well as the crew’s. We got the okay from the lieutenant, and the night before some of the boys and I went to the old geezer’s cluttered, sad little house and chastised his sorry, crazy, snitching ass. We tied Walter into a chair in the kitchen while he screamed Bible verses at us, then we took his hard hat with the Masonic dishrag on it, clapped in onto his bald mottled noggin and nailed it into his skull. Nice big tenpenny nails. Then we sewed his lips together with fishing line for good measure so that everyone would know why we had done what we did. I assume Walter was dead by the time someone eventually found him, but by then I was really hot from the Rothstein hit and I had to ease my young ass on down the road a bit until I cooled off, so I lost track.
Did we have to be so cruel to the old man? Yes, ma’am. As a matter of fact, we did. The United States had more men, more money, more weapons, more gear, more informers, more courts, more electronic spying equipment, more prisons, more instruments of torture, and more resources of every single kind than we did. Not to mention total control of all the newspapers, all the television networks, the full backing of Hollywood, and except for the activities of a few of our cyber-guerrillas the government controlled almost all of the internet. We had to even the odds in one of the few ways we could. Through pure, raw fear. Why do you think it’s called terrorism? Shock and Awe didn’t just apply to actual combat. When we sent a message we needed to bellow it from the rooftops and let everybody know in no uncertain terms that we were very, very serious about this new white nation business. We needed to make damned sure that a little light bulb came on over everybody’s head as they realized that opposing the Northwest Volunteer Army’s agenda was not a good life decision. Kind of like that old movie where the Jew movie producer wakes up with a horse’s head in his bed. In fact, I think we actually did that once to some rich bitch who was part of the horsey set. The result was her husband resigned from his Federal judgeship and didn’t send any more of our people into the living hell of ZOG’s Third World prisons, and others of his kind suddenly discovered they had serious health issues that required them to lay aside their judicial duties for the duration. They were right. Staying on the bench wearing those black robes could be very unhealthy.
Terrorism is the weapon of the weak against the strong.
That afternoon I went up to Oly with Johnny Pill. Johnny drove one of our legitimate i.e. non-stolen vehicles, a delivery truck from an organic bakery. Dundee was blue-collar working class, when there was any work available that hadn’t been stolen by Mexicans. Oly was hoity-toity liberal, lattés and birkenstocks and granola, bicycle paths, and women who hyphenated their last names, so the truck fit right in. Believe it or not, there were plenty of right-wing health nuts, and one of them owned the bakery and gave Johnny a front job under a false name, and the use of the panel truck. I stayed hidden, crouched in the back amongst the sourdough loaves and bran muffins with my .455 Webley Carter had given me as a first shoot-out present, and a sawed-off double-barreled shotgun. When we got to the warehouse on Airdustrial Drive, somebody opened a roll-up door and Johnny pulled the truck inside. “You got any doughnuts in there?” I heard somebody ask.
“Naw, just goddamned bran muffins and bagels,” said Johnny. I clambered out.
“The muffins are pretty good,” I commented, having eaten one on the way up.
- 22:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.03.2013.

Obavjest

Nova godina IVxxi ili 109. Godina Novog Horusovog Eona nam stiže u četvrtak 20. ožujka oko podneva.
Proslavu sa Sumbelom ćemo ipak održati u petak, zbog radnih ljudi, studenata, učenikah i ostalih Vrlovrijednih.
- 13:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

A Distant Thunder (Harold A. Covington)

Bringing Down Burger King
Turn, hell-hound!...I have no words.
My voice is in my sword, thou bloodier villain than terms can give thee out!
-Macbeth, Act V, Scene 8
No, that doesn’t mean the NVA held up a hamburger joint.
Back in the old days when we gave it to the bastards hot, us domestic terrorist-type dudes had our own rap just like any other self-respecting American subculture, from punk rockers to nigger gang-bangers to Trekkies to skateboarders. Most white kids of my generation were raised damned near from birth by the boob tube, instead of by our parents, so we got a lot of our spiel off TV and whatever mindless pollution of the soul the Hollywood dream machine chose to spoon into all the skulls of mush. That was why sometimes we sounded like movie gangsters when we talked about hits and whacking guys out and going strapped. Other words we picked up from the foreign Volunteers who flocked to the Northwest during the later stages of the revolution, a highly politically incorrect form of diversity. There was the Russian word stukach for informer, and the South African term kaffir to denote our fellow citizens ob de Affikin-Amurkin persuasion.
Did you know that the English language contains over a hundred words for nigger? ZOG tried to ban them all. Thought control. If you forbid people to speak certain words out loud for fear of persecution and prison, eventually they’ll self-censor themselves even in their own minds. They’ll refuse to think the forbidden thoughts lest they accidentally utter the forbidden word and destroy their lives. On more than one occasion, at the early Party meetings I went to when I was in high school, we’d get newbies who’d never been among racially aware white people before. Suddenly they’d burst out, cursing and shouting and screaming “Nigger! Nigger! Niggerniggerniggerniggernigger….” like they had Tourette’s syndrome. For the first time in years, first time ever for some of them, they were someplace where they could speak freely and without fear of retaliation from politically correct society, without looking over their shoulder to see who was listening. They were saying out loud what they had always felt in their hearts. Some of them wept while they hollered nigger. It was like the weight of a timber truck had been lifted off their soul. Freedom is being able to call a spade a spade. Literally.
NVA shop talk was unique to our situation, a kind of code we used due to the frequent need for us evildoers to conduct a conversation on our phones or computers without ZOG’s eavesdroppers figuring out whatever evening’s worth of anti-social activities we were contemplating. A lot of our terminology revolved around junk food. It was an obvious cover. The American consumer state stuffed its citizens full of grease, cholesterol, refined carbohydrates, white sugar, and chemicals at a two hundred percent profit until everybody over age twelve was at least thirty pounds overweight. You never see any fat people in the Northwest Republic today, since the Ministry of Health regulates things like refined sugar and refined carbs, and the government has banned that damned high fructose corn syrup American food processors used to dump into everything. The Japanese invented that crap. Yellow man’s revenge for Hiroshima. Might as well have been feeding people strychnine. But in those days every other person of any race you saw on the street was really gross and jiggling, men with bellies like hams hanging over their belt, women whose truly mighty butts had their own gravitational field. There was some kind of starch and cholesterol trough on every corner, and in between the corners, like brightly colored poisonous mushrooms, were all these damned little convenience stores run by wogs. Garish neon pimples on the face of the world, with racks full of nachos and sugar and pure grease. That toxic waste was what most people spent their lives stuffing into their gob. All the multifarious agencies of ZOG that monitored the phone lines and air waves and computer chat rooms in the name of freedom and democracy inevitably heard a lot of chatter from the peasantry about whatever putrid crap everyone had for lunch or was having for dinner. Us evildoers played to that when we were nattering to one another.
Guns were cheeseburgers, didn’t matter what brand name, but if they had onions they were full auto. Ammunition was French fries. When we needed to be more specific, a shotgun was a taco and a handgun was a chili dog. A proper military-manufactured hand grenade, whether American or Russian or a Chinese stick, was a beer of any brand. Grenades were just about our favorite toys. We paid top dollar and we were always interested in anyone who had any to sell, be they white or black or brown. I once bought a case of grenades from a Sikh master sergeant at Fort Lewis who knew damned well who I was and who I wanted them for. Hell, he didn’t care. Ten grand was ten grand. We had a lot of fun with those little darlings. On the phone and online at least, we must have sounded like real drunks, always talking about booze, even though Volunteers weren’t allowed to touch alcohol.
A Distant Thunder 6
How tight was that enforced, ma’am? Well, tight enough so The Beast knew about it and we took to keeping crushed empty beer cans in our back seats or on the beds of our pickups as a kind of camouflage. I once was able to get past a Fattie checkpoint by dousing myself with Miller High Life and pretending to be drunk. They knew the NVA didn’t tolerate drunks and so they figured I couldn’t be NVA. The nigger lieutenant just punched me in the face a couple of times on general principles and let me go.
Where was I? Right, funny names we had for hardware and operational matters. A black powder pipe bomb was a Twinkie. A home-made satchel charge was a pizza; pepperoni was high explosive plastic and anchovies meant the bomb was packed with roofing nails or other shrapnel for maximum splatter effect. Some of these NVA terms, I’ve no idea where they came from, although a few of them showed a definite warped sense of humor. Any attack our guys made on an enemy target was called a tickle. When you shot somebody in the gut and watched him kick and scramble you tickled his liver. Whacking out a television reporter or a newscaster whose reportage was especially hostile towards the revolution was called dropping anchor. When we whacked a politician, he was recalled. Machine-gunning the CEO of a major multi-national corporation, usually outside the apartment of the secretary he was screwing, was referred to as downsizing. Six sticks of dynamite wired to somebody’s ignition was called the Rapture, because he flew up in the sky to be with Jesus. A home invasion in the wee hours of the morning was called the five o’clock knock. Putting a ladder up against a target’s bedroom window, creeping up it and then shooting them in bed was called a window-washing job. Executing a racially mixed black and white couple was giving them their jungle fever shots, and whacking some white degenerate like my brother with his Asian sunshine girl was a Chinese take-out. ZOG had terms like that on their side as well, of course. They called us goots, which sounds like some kind of holdover from Vietnam when the enemy were gooks, but in this case was their term of contempt and meant Daryl and his other brother Daryl, in other words guys like me who were born here. At one stage the Federals developed a habit of hurling NVA people, real or suspected, out of a tenth floor window at the Federal building in Seattle. They called these victims “paratroopers.” One humorist from the FBI put up a sign on the street below that said “Watch for falling bodies.”
Anyway, you asked me about Burger King. Burger King was our slang term for what the Germans used to call a Hofjüde, a major-league, powerful Jewish politician or millionaire, someone high in the American media, the intelligentsia, the political or social or economic establishment.
Burger King. B. K. Big Kike. Get it?
Yeah, I know I’m rambling. For the information of whoever is listening, the little girl from the university says she just wants me to sit here and babble into the microphone and try not to pick my nose while I’m on video. No disrespect, honey, I know you’ve got kids of your own, but I’m ninety-one years old and to me your mother is a little girl. I am exercising the timeless prerogative of geezers who are no longer merely old but downright ancient to irritate the young, since we can’t do jack shit of anything else. Anyway, the little girl here says she wants to record “history as stream of consciousness.” Well, she’s going to find out that my stream of consciousness has a lot of dead fish in it, floating belly up. The reason why I mentioned that particular term is that I figure I’ll start my stream of consciousness flowing by telling you the story of the heaviest tickle I was ever on back in my Volunteer days. The biggest, juiciest Burger King our crew ever took out. That would be the Right Honorable Samuel L. Rothstein, Chief Justice of the United States Supreme Court and one of the most blood-soaked monsters in human history. The man who in one bang of his gavel swept away the last remaining state and Federal restrictions against abortion on demand, so that to this day in the Jewnited States of Amurrica women of all races, creeds, and colors can drop by the corner clinic and flush their rainbow-colored babies down the toilet with no more thought or hindrance than if they were having their nails done. I hear they call that getting a scrape.
I’m sorry, ma’am. I know that’s a terrible thing to say and I didn’t mean to upset you, but you do know that’s what they called it back then, don’t you? And still do in the United States? That it’s their term, not mine? You’re asking me how could any human woman on earth murder her own child and not go mad? They did go mad, ma’am. Mad as March hares. They just didn’t realize it, because all the world around them was mad and they had no point of reference by which to discern sanity. There ain’t nothing wrong with being judgmental when judgment is called for. If human beings aren’t supposed to make moral judgments then what the hell is the difference between a man and an animal? That’s what happened in the Garden when Adam and Eve chomped down on the forbidden fruit. They came to know sin when they saw it. I mentioned that scrape thing in case anyone who watches this is inclined to bitch at me and the NVA for our colorful use of the language. I always thought those media reptiles had a hell of a gall to call us murderers while every day those people were literally throwing baby parts into dumpsters. Jesus Christ on a raft! Still makes me killing mad every time I think of it. I exult in every one of those sons of bitches whose head I busted open with a bullet. You want brutality, ma’am? You’ll get plenty of it if you want to keep on with this project. We Jerry Rebs were plain mad dog mean, but it was the righteous brutality of God against those unspeakably evil people and their wicked government, who broke asunder the very temple of life, and I glory in every minute of it I can remember. At least I never killed babies. I waited until they were grown-up people and in the full flower of their evil before sending them to hell.
No, ma’am, I’m not a Christian. Not sure why not. I lived around them most of my life, but for some reason it never took. That was Rooney and China and Ma Wingfield talking through me, but theology aside, they were right. There was evil abroad in the world in them days, and you didn’t have to be a Christian to understand that. Our battle against the United States was a battle against Satan, against the principle of evil that is hateful and destructive of all human life, in a time when it sat enthroned and triumphant over all the world. We had Christians and Odinists and National Socialists and atheists and agnostics and Wiccans and neo-Druids, all of whom understood that. Yeah, we were cruel. We had to be to survive, never mind win. But the empire we fought against was cruel on a scale never before known in human history. ZOG didn’t just kill
- 13:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 12.09.2007.

dida statističar

Opet sam doživio neke kritike glede stavova prema «drogama» ali nikad ne shvatim – možda sam glup, doduše – u čemu se te kritike sastoje. Sve vieš sam uvjeren, a imam i dokaze, da je negativan stav prema «drogama» zapravo samo rezultat redovitog sipiranja mozga kojima su ljudi izloženi do djetinjstva i koji s vremenom i količinom konzumiranog ideološkog smeća uzrokuje promjene na refleksnom djelu mozga i svijesti. Slično se radi i postižu jako lijepi rezultati s krivotvorenjem povijesti, pogotovo kad je riječ o pojmu kao što je «fašizam» npr.
No da bih pokuaš uspostaviti kakvu takvu ravnotežu u tim pitanjima napravio sam malo vlastito istraživanje i evo rezultata: pouzdano znam za 17 osoba koje su uzimale heroin, neke čak i intravenozno, a da nisu postale ovisnici. Ako primjenim metodu koju rabe «ozbiljni istraživači» is ad to pomnožimo s pet dobijemo brojku od 85 osoba. Zanimljivi su i daljnji rezultati jer sam odlučio pobrojiti koga sve uopće znam na dopu pa su gornje brojke još znakovitije; naime: trojica su se skinula, sedam ih još uzima. Ako pirmjenimo znanstveno statističke metode situacija je slijedeća: ukupan broj nam je 27 pri čemu 17 nezakačenih iznosi nešto manje od dvije trećine, a sedam zakačenih nešto manje id jedne četvrtine. Odnosno da smo uzeli brojku od stotinu osoba, bilo bi da njih šezdeset i tri uzimaju dop bez nekih štetnih posljedica, dvadeset i troje ih se navuče, a za njih četranestoro je potrebna pomoć društva no i to je dvojbeno jer od spomenute trojice jedan se skinuo sam.
I oko toga se diže tolika galama!
- 15:47 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 24.08.2007.

jhohoh
- 11:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.08.2007.

Ministrica Ana Lovrin koja je lani sa suprugom došla uveličati otvaranje noćnoga kluba u kojhem danas premlaćuju turiste, otkrila je danas koji su to najstrašniji zločinci u Hrvatskoj to su, kako ona kaže «dileri i pedofili». Zanimljivo izjava, a valjda i logična u zemlji kojoj 19-godišnjake pronalaze s metkom u čelu, a ubojice puštaju na mejsec dana doma da se odmore od robijanja.
No tko su zapravo «dileri i pedofili»?
Izraz diler se na hrvatski obično prevodi kao «preprodavač droge», jer u većini slučajeva je on doista sam ne proizvodi, nego kupuje, pakira za maloprodaju i dalje prodaje, pritom robi s kojom trguje uglavnom srozava kvaltietu da bi postigao veću zaradu, što je, mešutim, proces kojega primjenjuju bezbrojuni trgovci, bezbrojnim artiklima. Nažalsot, za tu jedinu kriminalnu radnju, dilere se ne kažnjava, kažnjava ih se zbog toga što uopće postoje, što uopće rade svoj posao. Njihov posao je prema zakonu – ilegalan.
Zašto?
Zato što je roba s kojom trguju zabranjena zakonom. Zabranjeno ju je i uopće posjedovati, a kamoli s njom trgovati. Navodno ipak nije zabranjeno istu konzumirati jer bi to bilo očito kršenje Ustava, iako nisam siguran u tu tvrdnju jer je nisam dobio iz relevantnog izvora, a ne da mi se sad kopati po zakonima. Dakle, modža se i smije konzumirati ali pod uvjetom da ne posjeduješ. Znači li to da se preporuča konzimirati tuđu drogu?
No vratimo pitanju s početka. Ako Mate pita Ivu da mu proda, recimo, piz hašiša i Ivo to napravi, Mate mu plati i bude zadovoljan s isporuečnom robom, i ive s matinom isplatom, kako taj normalni, od pamtivjeka uhodani trgovački proces, na kojem zapravo počiva današnja civilizacija, može biti ilegalan i imati za posljedicu da je Ivo proglašen najgorim mogućim kriminalcem, a ni Mate ne će lišo proći?
Zar oni stvarno misle da će im netko povjerovati da je razlog tome što je hašiš (navodno) opasan za zdravlje? Empirijskim putom se lako dade dokazati da jednako opasnih tvari ima u slobodnoj prodaji koliko hoćeš. I nitko ne odgovara zbog toga. Pa čak i da je inkriminirani heroin tako strašno opasan po zdravlje kako to misli većina neupućenoga pučanstva, zar to ne bi trebao biti razlog da se pri distribvuciji i prodaji istog ulože veće mjere opreza i zaštite, a ne da ga se kriminalizacijom učini još opasnijim i smrtonosnijim. S time što su proglašeni najgorim i po državu najopasnijim kriminalcima (u družavi u kojoj valjda svaka druga kuća ima arsenal naoružanja) ne će vlastodržci nimalo smanjiti probleme koje neumjereno uživanje raznih droga svakako proizvodi.
Argumente za ovu tezu više je dosadno i ponavljati, vuži paralele s američkom prohibicijom, dokazivati kako «droge» postoje na planetu od pmativjeka i imaju svoju fumkciju u životu čovjeka i društva. Svi su to već čuli ali ne samo da se ništa ne mijenja, nego, evo kako vidimo ide i na gore.
Jer dileri, pogotovo, kvalitetni jako su rjetki i to je zarpravo deficitarno zanimanje. Trebalo bi im davati stipendije. Kredite da šire i razvijaju svoju djelatnost. Da svaki grad ima svoje lijepi, veliki, neonima osvjetljeni i vodoskocima osvježeni narko trgovački centar. S travom iz svih krajeva svijeta i domaćeg uzgoja u paketižima s kockicama i natpisom «pušimo hrvatsko!» Plavo-žuto-crveno obojeni Columbian shop sa svim mogućim proizvodima od koke, s praktičnim priborom za šmrkanje, koinim čajem u filter vrećicama i naravno, smrznutom pitom zeljnicom samo ne od zelja. S pravim candy shopovima u kojima bi se šarenili svi bonboni ovoga svijeta i šire, tamo se plave mitsubishiji, onamo stoje lacoste za zahtjevne kupce, piramida od bijeh calvina kleina, velika obiteljska pakovanja ampulica s kristalićima, žuti i plavi križevi za potrebe obližnjeg samostana…
Hašiši iz Maroka, Libanona, Afganistana, kuglice opijuma, nargile, itd itsl, dosadilo mi nabrajati, a nisam ni počeo ali uglavnom, čitav jedan svijet koji danas mora živjeti u podzemlju.
Za 50, 200 ili 500 ili što ja znam koliko godina, ljudi će čitati knjige i spise iz našeg vremena onako kako mi danas s nevjericom čitamo priručnike o lovu i istrebljivanju vještica i vještaca i ne će moći vjerovati da su ljudi koji su naizgled bili normalni i za sebe čak vjerovali da su napredni i prosvjetljeni mogli raditi i pisati o «drogi» ovo što se danas radi i piše.
Doista. Čovjek mora na kraju krajeva povjerovati da države na nkei tajanstveni način imaju koristi od ilegalne trgovine narkoticima.
Ili su svi stvarno totalno poludili.
- 21:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

dileri - najopasniji kriminalci?!

Ministrica Ana Lovrin koja je lani sa suprugom došla uveličati otvaranje noćnoga kluba u kojhem danas premlaćuju turiste, otkrila je danas koji su to najstrašniji zločinci u Hrvatskoj to su, kako ona kaže «dileri i pedofili». Zanimljivo izjava, a valjda i logična u zemlji kojoj 19-godišnjake pronalaze s metkom u čelu, a ubojice puštaju na mejsec dana doma da se odmore od robijanja.
No tko su zapravo «dileri i pedofili»?
Izraz diler se na hrvatski obično prevodi kao «preprodavač droge», jer u većini slučajeva je on doista sam ne proizvodi, nego kupuje, pakira za maloprodaju i dalje prodaje, pritom robi s kojom trguje uglavnom srozava kvaltietu da bi postigao veću zaradu, što je, mešutim, proces kojega primjenjuju bezbrojuni trgovci, bezbrojnim artiklima. Nažalsot, za tu jedinu kriminalnu radnju, dilere se ne kažnjava, kažnjava ih se zbog toga što uopće postoje, što uopće rade svoj posao. Njihov posao je prema zakonu – ilegalan.
Zašto?
Zato što je roba s kojom trguju zabranjena zakonom. Zabranjeno ju je i uopće posjedovati, a kamoli s njom trgovati. Navodno ipak nije zabranjeno istu konzumirati jer bi to bilo očito kršenje Ustava, iako nisam siguran u tu tvrdnju jer je nisam dobio iz relevantnog izvora, a ne da mi se sad kopati po zakonima. Dakle, modža se i smije konzumirati ali pod uvjetom da ne posjeduješ. Znači li to da se preporuča konzimirati tuđu drogu?
No vratimo pitanju s početka. Ako Mate pita Ivu da mu proda, recimo, piz hašiša i Ivo to napravi, Mate mu plati i bude zadovoljan s isporuečnom robom, i ive s matinom isplatom, kako taj normalni, od pamtivjeka uhodani trgovački proces, na kojem zapravo počiva današnja civilizacija, može biti ilegalan i imati za posljedicu da je Ivo proglašen najgorim mogućim kriminalcem, a ni Mate ne će lišo proći?
Zar oni stvarno misle da će im netko povjerovati da je razlog tome što je hašiš (navodno) opasan za zdravlje? Empirijskim putom se lako dade dokazati da jednako opasnih tvari ima u slobodnoj prodaji koliko hoćeš. I nitko ne odgovara zbog toga. Pa čak i da je inkriminirani heroin tako strašno opasan po zdravlje kako to misli većina neupućenoga pučanstva, zar to ne bi trebao biti razlog da se pri distribvuciji i prodaji istog ulože veće mjere opreza i zaštite, a ne da ga se kriminalizacijom učini još opasnijim i smrtonosnijim. S time što su proglašeni najgorim i po državu najopasnijim kriminalcima (u družavi u kojoj valjda svaka druga kuća ima arsenal naoružanja) ne će vlastodržci nimalo smanjiti probleme koje neumjereno uživanje raznih droga svakako proizvodi.
Argumente za ovu tezu više je dosadno i ponavljati, vuži paralele s američkom prohibicijom, dokazivati kako «droge» postoje na planetu od pmativjeka i imaju svoju fumkciju u životu čovjeka i društva. Svi su to već čuli ali ne samo da se ništa ne mijenja, nego, evo kako vidimo ide i na gore.
Jer dileri, pogotovo, kvalitetni jako su rjetki i to je zarpravo deficitarno zanimanje. Trebalo bi im davati stipendije. Kredite da šire i razvijaju svoju djelatnost. Da svaki grad ima svoje lijepi, veliki, neonima osvjetljeni i vodoskocima osvježeni narko trgovački centar. S travom iz svih krajeva svijeta i domaćeg uzgoja u paketižima s kockicama i natpisom «pušimo hrvatsko!» Plavo-žuto-crveno obojeni Columbian shop sa svim mogućim proizvodima od koke, s praktičnim priborom za šmrkanje, koinim čajem u filter vrećicama i naravno, smrznutom pitom zeljnicom samo ne od zelja. S pravim candy shopovima u kojima bi se šarenili svi bonboni ovoga svijeta i šire, tamo se plave mitsubishiji, onamo stoje lacoste za zahtjevne kupce, piramida od bijeh calvina kleina, velika obiteljska pakovanja ampulica s kristalićima, žuti i plavi križevi za potrebe obližnjeg samostana…
Hašiši iz Maroka, Libanona, Afganistana, kuglice opijuma, nargile, itd itsl, dosadilo mi nabrajati, a nisam ni počeo ali uglavnom, čitav jedan svijet koji danas mora živjeti u podzemlju.
Za 50, 200 ili 500 ili što ja znam koliko godina, ljudi će čitati knjige i spise iz našeg vremena onako kako mi danas s nevjericom čitamo priručnike o lovu i istrebljivanju vještica i vještaca i ne će moći vjerovati da su ljudi koji su naizgled bili normalni i za sebe čak vjerovali da su napredni i prosvjetljeni mogli raditi i pisati o «drogi» ovo što se danas radi i piše.
Doista. Čovjek mora na kraju krajeva povjerovati da države na nkei tajanstveni način imaju koristi od ilegalne trgovine narkoticima.
Ili su svi stvarno totalno poludili.

da, zaboravio sam na pedofile, to ću drugi put jerbo mi se sad ne da.
- 21:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 11.07.2007.

ne znam

Iskreno govoreći zapao sam u stvaralačku krizu i ne znam više što bih dalje o ovome pisao. A nije da se ne bi dalo. Bilo o zakonima koji kriminaliziraju najbolja dostignuća humane farmaceutike. Kakvom je to bolesnom mozgu moglo pasti na pamet da zabrani i progoni MDMA? Ne bih znao reći. I još puno puno toga ali mislim da ću malo hibernirati i pokušati provesti Vilenjakov savjet o promjeni imena ne bih li opet bio us tanju sad malo ja komentirati druge.
Također poziv svima da posjete stranicu ZIN
www.zin-zadar.net
- 21:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 12.06.2007.

n.j.u. 15

4. POGLAVLJE

Izazovi današnjice

Dovoljno smo rovarili po prošlosti. Bez nje je teško razumjeti današnjicu ali treba se i čuvati da pogled u prošlost ne zavede. Unatoč mnogim vizijama, vremepolov još uvijek nije izumljen i u tome i leži zabluda svih mogućih «nostalgija». Tzv. oživljena prošlost zapravo je uvijek samo, obojena sadašnjost.
A kakva je ta sadašnjost? Mišljenja o njoj krajnje su oprečna; od uvjerenosti u najveći mogući napredak i civilizacijski doseg čovječanstva ikad, do najcrnjih prognoza i procjena o današnjem dobu kao nečem najstrašnijem i najmračnijem od pamtivjeka. Je li istina ovdje u sredini, kao što se katkad znade dogoditi? Ne bih se do kraja s time složio. Ako se pogleda pomno i iskreno, tad će se uvidjeti da većina onoga što u današnjem vremenu označavamo kao «zlo» zapravo postoji oduvijek, samo smo danas toga lakše, brže i jednostavnije svjesni i samim time nas je manje za to briga. Međutim, mnoge tekovine današnje civilizacije, istina uglavnom isključivo tehnološke prirode, po prvi put unaprjeđuju ljudsko postojanje na nezamislive načine.
U mnogim djelovima svijeta oduvijek je bilo gladi, žeđi, sušnih godina, najezdi skakavaca, potresa, poplava, požara, pljačkaških pohoda i plemenskih obračuna, samo što ljudi na zapadu nisu uopće znali da ti djelovi svijeta postoje. Osim toga, mora se priznati da se ta razna gore nabrojena zla danas sve više stavljaju pod kontrolu i da je njihova neiskorjenjivost više rezultat tamošnjih političkih prilika nego nemogućnosti konačnog obračuna s njima. A mnogo od nabrojenog nije bilo tako nepoznato ni u Europi i to u njenim najrazvijenijim djelovima. Glad i neuhranjenost harale su ovim kontinentom još duboko u XX stoljeću. Svijet se ne razvija ravnomjerno ali nikad se ravnomjerno nije ni razvijao ali razvoj i napredak su ipak neporecivi. Ali kao i u nerazvijenim krajevima tako i u ovima što se smatraju razvijenima najviše problema sve više dolazi iz područja koja ne leže u materijalnom svijetu. I zapadom haraju krize, krize identiteta, kriza političkog sustava, duhovna kriza, kriza obitelji da spomenemo najčešće uz koje se naravno, kroz pojedinačne sudbine veže još puno raznih drugih pojava.
Jedan od paradoksa suvremenoga društva svakako je i to da se svim tehničkim inovacijama unatoč, ipak radi sve više i više, a slobodnog je vremena sve manje i manje, premda se njegovom orgnaizacijom bavi čitava ne tako mala industrija. Čini se da je pojedinac bio puno manje gnjavljen i tlačen kad je bio neka vrst vlasništva, odnosno podanika države, nego sad kad su tu ulogu u razvijenim društvima skoro upotpunosti preuzele tvrtke i korporacije. Zapravo, državni službenici su uglavnom oni u prilično povlaštenom položaju s velikim socijalnim pravima i osrednjim radnim vremenom tijekom kojega često ne rade ništa. Razlike u zaradi također unutar nekog srednjeg sloja baš i ne znače puno jer se sustavom kreditiranja zapravo pojedincu sva njegova zarada izvlači iz džepa takoreći unaprijed. Zapad XXI stoljeća je princip dužničkoga robstva doveo do savršenstva osim ako nas ne očekuju još kakve nove «blagodati».

P.S. ja se stvarno ispirčavam ali još uvijek ne mogu sotavljati komentare, jednsotavno sve stane i tako stoji doslovno satima. ako tko zna lijek neka javi!
- 17:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 22.05.2007.

n.j.u. 14

Tu se može najbolje vidjeti kako je izvorni socijalistički pokret s početka devetnaestog, a u nekim segmentima i kraja osamnaestog stoljeća pogubnim radom Marxa i Englesa, kasnije Lenjina i Staljina od izvorno plemenite ideje, smišljeno pretvoren u svoju pravu surpotnost. Ideje prvotnoga socijalizma kojeg su marksisti bez mnogo razmišljanja proglasili utopističkim, nakon što su zagovaratelje takvih socijalizama jednostavno pobili kao u Ukrajini ili Španjolskoj, bile su ostvarivanje socijalnije države, države u kojoj nema klasne borbe, nego klasne suradnje. Ne treba postolar biti predsjednik države, on nema kvalifikacija za to, ali isto tako, ne trebaju postolar i njegova obitelj živjeti na rubu gladi u vlažnom podrumu. Ovakvu, istina, vrlo primitivnu definicju socijalističkih stremljena svaki bi pravi marksist, komunist svakako osudio s nekim od njihovih bezbrojnih –izama.
Na kraju krajeva, utopizam je ipak pobijedio znanstveni socijalizam, jer kako je lijepo komentirao vilenjak, današnji zapadni, tzv «slobodni» svijet puno više sliči socijalističkim predviđanjima budućnosti od bilo kakve utopije. Socijalno i radno zakonodavstvo takvo kakvo nisu mogli sanjati ni Saint Simon ni Fourier zajedno, a o standardu je još davno primjetio Friedel kako današnji radnik živi po apsolutnim kriterijima bolje nego kakav vojvoda iz ranog srednjeg vijeka.
Stoga ne mislim više trošiti svoje i vaše vrijeme na marksizam i njegove zablude, ovo je i bilo samo zbog onih koji ga nisu gledali svojim očima i slušali svojim ušima, a ima i obilje literature, sjetim se uvijek prvo Kunderine «Šale» jer je odista klasično dobra, a o domaćim prilikama su jako zgodno a i zanimljivo progovorili Aralica u «Tajni sarmatskog orla» i Pavličić u «Krasopisu» ili «Kraju mandata».
Uostalom tko se više opterećuje komunizmom, kad se i sami komunisti revno posvećuju prvobitnoj akumulaciji kapitala i, reklo bi se, da su neprijatelja i njegove metode dobro proučili.
Vidim sad da je naslov ovoga poglavlja bio haldni rat, a nije se baš o njemu puno govorilo. Pa na kraju samo da spomenem da svim hladnoratovskim zapletima unatoč, nikad nije bilo stvarne opasnosti od ikakvog rata. Zapravo, možda samo jednom jest, prigodom kubanske krize. Glavni akteri s obje strane su bili kennedy i Hruščov. I kako su obojica potom završili?
- 17:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 15.05.2007.

n.j.u. 13

Što je stajalo nasuprot komunističkim zemljama? Prilično heterogena skupina zemalja samoproglašenog «slobodnog svijeta» u čemu je bilo svega i svačega, od potpunih kolonija do zemalja visoke demokracije i socijalne osjetljivosti kao što su skandinavske. Glava tog svijeta, premda ne u formalnom smislu bile su SAD u kojima je antikomunizam neko vrijeme bio i potican od države. U zapadnoj Europi, pak, komunisti su nastavili djelovati kao građanska stranka koja je izlazila na izbore i u nekim zemljama kao što su Francuska ili osobito Italija, ostvarivala određene uspjehe.
No istočna Europa nije baš dragovoljno ušla u komunistički blok. Većina tih zemalja je prije i tijekom rata bila pro- ili čisto fašistička (Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Albanija, Slovačka, donekle čak i Poljska). Nakon sovjetske okupacije 1945. u svim tim zemljama su održani «demokratski» izbori pod sjenom sovjetskih tenkova. Pa čak i na tim i takvim izborima, komunisti nisu uspjeli osvojiti većinu primjerice u Mađarskoj, izborna pobjeda u Rumunjskoj je bila dvojbena, u nekim zemljama, kao što je Jugoslavija izbori su faktički bili javni jer se kuglice bacalo u providne kutije. U ponovno umjetno spojenoj Čehoslovačkoj komunisti su s vremenom izigrali socijaldemokrate, a u Poljskoj su fingirali nekakav višestranački sustav sve do kraja sovjetskog bloka. Neke istočnoeuropske države nisu imale ni te mogućnosti nego su jednostavno okupirane i proglašene «sovjetskim republikama», Litva, Latvija, Estonija i Moldavija, a SSSR si je pripojio i velike djelove Poljske koja je onda umjetno pomaknuta na zapad na štetu Njemačke, zatim zakarpatsku Ukrajinu, Kareliju i kao najveći paradoks, pola istočne Pruske, tako da se stari njemački grad Koenigsberg, danas pod imenom Kalinjigrada, smatra glavnom ruskom izvoznom lukom!
Svakako se na ovo postavlja pitanje kako je zapad sve to dopustio? Navodno su nakon Jalte o problemu Jugoslavije razgovarali Roosvelt i Churchill pri čemu je Roosvelt izrazio bojazan da će ovakvim dogovorom u Jugoslaviji zavladati komunisti. Priča kaže da ga je Churchill tad sa smješkom upitao: «namjeravate li Vi nakon rata živjeti u Jugoslaviji?» Bez obzira na vjerodostojnost ove anegdote, činjenica je da se zapadne zemlje ni odmah nakon rata, kao i u kasnijim krizama koje su periodično izbijale u istočnom bloku, nisu previše trudile oko zaustavljanja širenja komunističkog utjecaja. Može se postaviti i pitanje nije li taj i takav komunistički sustav na neki način i odgovarao Zapadu? Poznato je da je Rusija iako nekad najveća svjetska izvoznica žita, političkim mjerama uništivši selo, postala ovisna o uvozu prije svega iz Kanade i SAD-a. Bez obzira na sve hladnoratovske situacije i obrate, ta se trgovina neometano i stalno odvijala sve do kraja komunizma i raspada sovjetskog tzv Varšavskog saveza.
Također, ne može se ne primijetiti kako je komunistički pokret, doduše, uništio kapitalističke društvene odnose koji su prije rata vrijedili u pokorenim zemljama, no ono što je dovodio na njihovo mjesto, a pogotovo s vremenom sve je više naličilo na kapitalizam, na neku karikaturu kapitalizma zamišljenu od strane dosta drogiranog konceptualnog umjetnika.
Robno – novčani, bankarski, porezni i svi ostali sustavi postojali su, naime, i u komunizmu. Postojao je čak i marketing! Jedino što time nisu upravljali zakoni tržišta, zakoni ponude i potražnje, nego se o tome odlučivalo po političkim i ideološkim procjenama raznih «foruma», odnosno narodnih vođah.

- 17:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.04.2007.

n.j.u. 12

Značajno osvježenje u tumačenju pravih razloga izbijanja prvoga svjetskoga rata, njegovoga tijeka kao i posljedica koje se i do dan-danas osjećaju, dao je američki publicist William F. Engdahl i to na tako jasan i argumentiran način da ga se u analizi povijesti XX stoljeća teško može zaobići. Njegova argumentacija poptunog bankrota Birtanskoga imperija u predvečerje rata i britansko nastojanje osvajanja što veće površine po kojim leže fosilna goriva, danas tek dobiva punu dimenziju razumijevanja, kao i opasnost koju je Bagdadska željeznica i bliska suradnja triju velikih carstava: Njemačkog, Austro-Ugarskog i Turskog prestavljala po London. «Stoljeće rata», svako je štivo koje bi morao proći svako tko želi imalo umovati o onome što se oko nas zbivalo zadnjih stotinjak godina, a pogotvo onaj kojeg zanima kamo bi nas sve to moglo odvesti.



«Hladni» rat

Desetci milijuna poginulih, gradovi razoreni do temelja običnim pa i atomskim bombama, smoždeni gospodarski resursi, užasi raznih logorah, mirijade ranjenih i bolesnih, izgladnjelih i prognanih koji se vuku razrovanim cestama po zemljama bez hrane i pitke vode uz političke i nacionalne progone koji su potrajali još koju godinu, tako je izgledala Europa i neki djelovi Azije i Afrike nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, u odnosu na stanje nakon Prvog svjetskog rata koje se zapravo nikad nije u potpunosti smirilo nego je dio svojih nevolja jednostavno prelilo u sukobe koji prerastaju u II s.r., stanje nakon 1945. godine znatno se razlikovalo od onoga dvadesetih godinah XX stoljeća.
Komunistički pokret se nakon Drugog svjetskog rata domogao velikih teritorija. Iako je od prije još vladao skoro čitavim teritorijem nekadašnje carske Rusije, kao i u Mongoliji, sad su komunisti predvođeni SSSR-om, njegovom «kompartijom» ovladali s pola Europe, a nedugo potom je u društvo komunističkih zemalja ušla i Kina, zemlja s najviše stanovnika na svijetu. Nije pretjerano kazati da je komunizam zavldao na trećini zemaljske kugle.
O tom, komunističkom svijetu, premda je manje-više potpuno nestao prije petnaestak godina, začudo, kao da ne znamo puno. Kao da ipak većina još živućih ljudi nije u njemu živjela i kao da nas na njega svakodnevno ne podsjeća toliko toga, od arhitektura do raznih navika, oblika govora i ponašanja. Ono što možda najviše začuđuje je da su najglasniji apolegeti komunizma danas, ne neki njegovi isluženi korifeji u plaču zbog izgubljenih pozicija i privilegija (ti su uglavnom vrlo brzo postali uspješni što menadžeri, što liberalni demokrati), nego mladi ljudi koji očito pojma nemaju kako je taj komunizam izgledao i što su sve u njemu mogli očekivati. Jer, komunizam osim u svojim najranijim početcima nije bio društvo mladih. Mladi su bili oni koji su ga na ovim prostorima započeli, no kako su starili oni, stario je i komunizam, a novih snaga bilo je jako malo, koliko zbog nezainteresiranosti ili otvorene odbojnosti koje su mladi prema tom sustavu pokazivali, toliko i zbog nevoljkosti samih komunističkih struktura da u svoje redove pripuste ikoga osim praznoglavih karijerista ispranih mozgova, a ni tih nije bilo u baš povelikom broju.
No ovdje govorimo već o kasnim stadijima komunizma. Treba prije toga osvijetliti period kad su se «komunistički» i «kapitalistički» blok našli sučeljeni, tako reći, odmah nakon što su utihnula oružja i oruđa II s.r.
- 19:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 06.04.2007.

n.j.u. 11

Znakovita je i povijest Burskog rata, točnije Drugog burskog rata za nezavisnost (1899. – 1902.) o kojem je već bilo nešto govora u kontekstu priče o istini o koncentracionim logorima. Britanci su činili sve da isprovociraju taj sukob. Par godina prije izbijanja neprijateljstava pokušali su organizirati ustanak stranih radnika na Witwatersrandu u Transvaalu. Nakon godinu dana borbi, britanske trupe koje su narasle na 450.000 vojnika (naspram Burima koji nisu bili nikad brojniji od 35.000) osvojile su vojne ciljeve i gradove, ali su Afrikaneri gerilskom taktikom produžili rat za dvije godine i stekli poštovanje u svijetu. U engleskim logorima ubijeno je ili umrlo preko 26.000 burskih civila, žena i djece. Odlučni burski odpor svakako je doprinjeo brzoj demilitarizaciji juga Afrike i osamostaljivanju toga područja od Britanskoga imperija iako su Englezi dugo godina bili remetilački čimbenik na tom prostoru, a recentna angloamerička politika dovela je i do konačnog unitšenja Južnoafričke republike i njenog pretvaranja od jedne od najnaprednijih i najbogatijih zemalja u samo još jednu u nizu postaja afričkoga pakla XXI stoljeća.
Nakon više od 40 godina mira počelo se međutim, ratovati i u Europi. Bili su to balkanski ratovi. U Prvome su ujedinjene balkanske države Srbija, Crna gora, Grčka i Bugarska ratovale s onemoćalim Turskim carstvom i u potpunosti ga istjerale s Balkana i Europe, tako da je Turcima osatalo tek najbliže zaleđe Carigrada. No skoro odmah po završetku Prvoga izbio je i Drugi balkanski rat u kojem su se dojučerašnje saveznice udružile s Turcima u ratu protiv Bugarske, čime je Turska ostvarila u Europi onakve granice kakve ima danas. U Balkanskim ratovima do izražaja je došla netrpeljivost između Srbije i Bugarske koja ne će tako brzo prestati te će u XX stoljeću Srbi i Bugari odmjeravati snage još dva puta. Zanimljivo je da Srbija još i dan danas drži neka područja koja je faktički osvojila u Drugom balkanskom ratu i uglavnom su naseljena Bugarima. Također je do izražaja došla povezanost Srba, Crnogoraca i Grka koja će se nastaviti i u budućnosti, dok su se Bugari okrenuli njemačkoj interesnoj sferi pa im je i car bio iz dinastije Coburg-Gotha.
Ouverture balkanskih ratova otvorila je vrijeme do tad najvećeg i najkrvavijeg svjetskog sukoba, Prvoga svjetskog rata. O njegovu kraju već je bilo prije nešto govora, no valjalo bi se pozabaviti i njegovim početkom. Sigurno su mnogi dosad postavljali pitanje, kako se to čovječanstvo koje se tada smatralo da se nalazi na najvišem stupnju razvoja u povijesti i da su pred njim neslućene elizejske poljane mira, napredka i blagostanja dalo uvući u takav krvavi pir?
Obično se kao uzrok izbijanju Prvoga svjetskoga rata uzima činjenica da su europske države koje su formirale tek u drugoj polovici XIX stoljeća, dakle, Njemačka i Italija, ostale prikraćene u dijeljenju kolonijalnoga kolača kojega je u ogromnoj većini držala Britanija pa zatim Francuska, a ne smije se zaboraviti ni Rusiju koja je, međutim, imala tu pogodnost da joj se kolonijalne stečevine naslanjaju na državne granice pa je svoja osvojena područja uglavnom zadržala i do danas. Računa se da je polovicu svjetskih kolonija držala Engleska, a Francuska polovicu onoga što je preostalo. Njemačka kao država i nacija u usponu trebala je rat da bi izvršila novu podjelu svijeta, odnosno kolonijalnih dobara. Ipak, ne bi trebalo do kraja nasjedati takvom objašnjavanju rata. Na kraju krajeva, rat je izbio zbog nerješenih odnosa na Balkanu i neodrživosti zastarjelih uređenja Austro-Ugarske i Turske koje su također držale ogromne teritorije u Europi i Aziji. Netrpeljivosti su postojale među mnogim državama: Njemačka-Francuska, Rusija-Turska, Italija-Austrougarska. Austrougarska-Srbija, Srbija-Bugarska i slično. Kad je na kraju rat izbio svi su govorili da im je nametnut i svi su vjerovali da će brzo pobijediti. Ocjenivši imperijalizam kao «posljednji stadij kapitalizma», marksistički analitičari vidjeli su u Prvom svjetskom ratu samo sukob svjetskih buržoazija i uvjeravali da se radnici ne će dati pobiti za interese kapitalističkih vođah, a takvo je mišljenje imao čak i Jack London.

- 20:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 31.03.2007.

n.j.u. 10

Sjevernjaci su južnjacima, međutim, spočitavali ropstvo, premda je ono prema važećim zakonima bilo ozakonejno i u sjevernim državama. Tek 1863. dakle nakon više od dvije godine ratovanja, proglašena je na sjeveru abolicija i to iz dva prvenstveno pragmatična i vojno-strateška razloga što također ubraja ovaj sukob među one koji će karakterizirati dvadeseto stoljeće. Naime, osnovni razlog što je sjever proglasio oslobođenje ropstva, bila je bojazan da će jug to učiniti prvi. Trebalo se požuriti jer se i u Richmondu glasno razmišljalo o oslobođenju crnaca, makar selektivnom, to jest pod uvjetom vojne obveze. No i bez toga, jedan je broj crnaca bio nazočan u južnjačkim postrojbama, ne samo kao robovi nego kao i oslobođenici i djelovi bjelačkih domaćinstava u kojima su živjeli i kojih su sudbinu djelili. Uostalom, može se reći da iako su južnjački farmeri koristili robovski rad, nisu bili oni ti koji su crnce doveli u Ameriku, nego su to još prije njih radili «humani» Englezi. Postupak s crnicma razlikvao se od farme do farme i ovisio prije svega o ljudima koji su ih vodili. Bilo je slučajeva kao iz «Čiča Tomine kolibe», to je sigurno ali isto tako i onih koje su nam prikazali filmovi «Zajahati s vragom» ili još bolje «Bogovi i generali»; upravo izjava generala Stonewall Jacksona iz tog filma, dokumentarističko je svjedočenje o raspoloženju među vodećim ljudima juga. Ipak, jasno da iz očitih razloga jug nije mogao preko noći izbrisati ropstvo iz svog zakonodavstva pa su «Jenkiji» to učinili ranije ali i tamo uz dosta otpora i protimbe Lincolnu koji je osobno doista vjerovao da vodi pravedni rat. Osim razloga da crnce utjera u svoje vojne postrojbe, sjever je u njihovom desklaviziranju imao i druge namjere. Industrijsko – liberalna privreda sjevera trebala je slobodan protok radne snage, po mogućnosti što jeftinije, a oslobođeni crnci bili su idealna popuna za najgore plaćena, faktički robovska, radna mjesta za sjevernjačku industriju. Danas se zaboravlja da su crnci na jugu za svoj rad primali novac, premda nisu bili osobno slobodni. Neke su se crnačke obitelji na taj način same otkupile. Mnogima je život s farmerskom, robovlasničkom obitelji bio normalan način života kojeg su nastavljali generacijama i nakon oslobođenja. Osim toga crnci su na farmama imali i stan i hranu, što nisu mogli očekivati u industrijskim slumovima Chicaga i Detroita. Znakovito je da su Marx i Engles sa svojom Komunističkom internacionalom organizirali u Europi demonstracije potpore sjeveru i protiv namjere nekih europskih zemalja da pošalju pomoć objektivno slabijem jugu. Budući da su to radili u saminm početcima rata, dakle prije abolicije, očito je da im na pameti nisu bili crnci i njihova prava, nego omogućavanje pobjede industrijskoga sjevera i razbijanje organskih država juga koje su pokazivale da put u budućnost ne mora ići kroz kapitalističko – liberalni kaos. No, kako provesti revoluciju bez eksploatiranih i do očaja dovedenih proletera (vivi Komunistički Manifest poglavlje o poboljšanju uvjeta rada radnika)?
Pobjedom Sjevera uništen je koncept slobodarskoga republikanstva Washingntona i Franklina. Ustoličena Unija ostavila je, doduše, saveznim državama određene oblike samouprave ali je bilo jasno da će se SAD dalje razvijati kao unitarna država u kojoj se apsolutno slijedi politika Bijele kuće. Nedugo po okončanju Građanskoga rata, Sjedinjene države su pokrenule neviđenu ekspanziju na zapad uz koju je išao i bezpoštedni genocid nad starosjediocima Indijancima. Za manje od pola stoljeća SAD su potpuno izmijenile rasnu sliku zapada zemlje, dok su značajni djelovi teritorija oteti i Meksiku. Amerika je tako propustila priliku organskog razvoja u harmonično društvo i postala obična kapitalistička zemlja čije su specifičnosti u odnosu na Europu uglavnom proizlazile više iz njene veličine i osobitih prirodnih bogatstava te drugačijeg povjesnoga tijeka nego li iz samoga zakonodavstva i politike. Osim s Meksikom, pokrenule su SAD i osvajački rat protiv Španjolske (1898.-99.) u kojem su zauzele Portoriko, Filipine i Djevičanske otoke, a «oslobođenu» Kubu stavili u svoju interesnu sferu u nekoj vrsti neokolonijalnoga odnosa.
Ipak i danas 150 godina nakon Američkoga građanskoga rata, ne samo u srcima Južnjaka nego i cijelog slobodoljubivog svijeta ostao je u srcima gorko upisan «The day when they've drawn Old Dixie down» kao i herojska borba Američke Konfederacije za pravo na svoj način života.
- 20:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 24.03.2007.

n.j.u. 9

No, kad se ovako pogleda, početak XX stoljeća doista je mnogo obećavao pa i mnogi su umni ljudi toga vremena vjerovali da je čovječanstvo doista stiglo do praga «zlatnoga doba», doba napretka, mira, harmoničnoga razvoja i neviđene ekspanzije ljudskoga roda pa ipak pedesetak godina nakon početka stoljeća, svijet se zapravo dizao iz ruševina uzrokovanih najvećim ratnim sukobom u pisanoj povijesti.


3. POGLAVLJE

Ratovi dvadesetog stoljeća

Koji je, zapravo, prvi rat u XX stoljeću? I nisu li prvi ratovi prošlog stoljeća ustvari započeli još u XIX? Doista, sukobi poput rata Prusije i Italije protiv Austrije 1866. ili Francusko – Pruskog rata 1870. imaju u sebi dosta elemenata koji će tvoriti ratove dvadesetoga stoljeća, no za punu preciznost treba otići još koju godinu ranije i maknuti se iz Europe do Sjeverne Amerike, gdje se vodio građanski rat Sjevera i Juga u kojem su prvi put uporabljeni ne samo tehnički izumi koji će kasnije doći do punoga izražaja, nego i ideološko – političke kao i sociološke silnice koje su pokretale sukobe slijedećih stotinu godina. (donekle se takvim može smatrati i Krimski rat)
Najčešća kriva percepcija Američkog građanskoga rata je da se on vodio zbog pitanja ropstva i crnaca. Doduše, to je svakako bilo jedno od pitanja koja su utjecala na njegovo izbijanje, no pobjednici koji su, kao i uvijek, pisali povijest, potrudili su se da svoj vojni pohod oboje «humanim» bojama, brige za svoje potlačene sugrađane, skrivajući tako neke puno važnije činjenice koje su odredile daljnju sudbinu SAD-a, a samim time i svjetsku povijest do danas.
Američki građanski rat prvi je ustavno-sustavni rat, odnosno pravno – ideološki sukob dvaju koncepcija uređenja suvremene države na osvitu vremena u kojemu monarhija uzmiče pred republikanskim oblicima vladavaine. Republikanskim da, samo kakvim? Jer kao što i monarhija može biti aspolutisitčka, ustavna ili obilježena stanjem zvano i «feudalna anarhija», tako i republika ima raznih. Te dvije koncepcije predstavljale su sredinom XIX stoljeća u SAD-u Republikanska (sjever) i Demokratska (jug) stranka. Osnovni razlog razilaženja tih dviju stranaka bilo je pitanje ustavnog uređenja mlade države; federacija s jakom središnjom vlašću u kojoj su savezne države tek instrumenti lokalne uprave i samouprave, što su zastupali republikanci, ili labaviji oblik konfederalne vlasti u kojima su države glavni nositelj suvereniteta koje tek djelomice prenose na središnju vlast iz praktičnih razloga, kako su tražili demokrati. Južnjaci su stoga smatrali da su oni pravi «borci za slobodu», odnosno nastavljači rodoljubnih tendencija iz Američkog rata za neovisnost jer se suprotstavljaju centralističkim težnjama i gušenju individualnih sloboda protiv čega su se i borili. Ljudi su se tada, posebice na Jugu, osjećali prvenstveno građanima svojih država; bili su Virdžinijci, Teksašani, Džordžijanci, a ne «Amerikanci», zemlja je bila manja, a način života na Jugu gdje nije bilo tako velikih gradskih i industrijskih središta pogodovao je takvom razmišljanju. Kad je beskompromisni predstavnik unitarne države, Abraham Lincoln, osvojio vlast, građani s juga su plebiscitarno glasovali za odcjepljenje i formiranje Konfederacije nezavisnih država.

- 22:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 21.03.2007.

n.j.u. 8


KAO PRVO SRETNA VAM NOVA 103. GODINA !!!!!


Protureformacja baroka nije mogla zaustaviti taj val. Točnije, zaustavila ga je u katoličkim zemljama, dok je, međutim, protestantizam u zemljama koje je zadobio, vrlo brzo postao jednako uskogrudan, dogmatičan i sklon progonima kao i neprijatelji mu katolici. No svim tim pojavama unatoč, sredinom osamnaestog vijeka u intelektualnim krugovima čitave Europe cvate već sasvim otvoreno liberalni deizam unutar kojeg pokatkad iskoči i najvulgarniji materijalizam kako nam svjedoči La Mettrieov primjer. A da paradoks bude veći, još početkom osamnaestoga stoljeća spaljuju se vještice, ne više onako revno kao u stoljeću prije ali ipak. Uostalom, zadnje takvo europsko smaknuće obavljeno je u Švicarskoj 1792., a u Južnoj Ameriki 1830. godine!
Otkrića i istraživanja XIX stoljeća nisu ostala bez traga na duhovnosti. Skrivena znanja koja su postojala tijekom čitavog perioda kršćanstva sad sve više izlaze na vidjelo. Službene strukture svjetovne i duhovne vlasti sve se više razdvajaju, a one prve koje kontroliraju brahijalnu silu, imaju pune ruke posla s nabujalim građanskim i radničkim pokretima i nemaju ni vremena niti energije, a vjerojatno ni volje i interesa igrati se duhovne policije. Još početkom osmanestog stoljeća zbog rašljarstva ili herbalizma mogla se izgubiti glava, dočim stoljeće kasnije o tim se stvarima javno piše, govori i prakticira. Sredinom XIX stoljeća djeluje i čovjek koji obavlja tešku zadaću zaokruživanja i definiranja okultno-duhovne prakse eona riba: Eliphas Levy. U svojim djelima Levy je iznio kompletno znanje magike proteklih dvije tisuće godina i premda on nije išao preko toga, samim tim činom, bilo je razvidno da je tome dobu došao kraj. Da je završni račun napravljen i da se, tim rječnikom govoreći, može početi s radom u novoj fiskalnoj godini.
I tako je sve počelo podkraj XIX stoljeća, s jednom ženom, Helenom Petrovnom Blavatski i učenjem koje je nazvala teozofija što bi u prijevodu bilo «božja mudrost». Oko toga pokreta okupio se određen broj ljudi koji više nisu božje i duhovno gledali isključivo kroz prizmu kršćanskih vjerovanja. Teozofi su, osim toga, djelovali javno, što je potaklo i ostale duhovne skupine koje su se stoljećima krile u ilegali na postupno izranjanje u javnost kroz objavljivanje bilo pisanih materijala, bilo tek vlastitoga postojanja. Jedna od takvih skupina bila je i «Zlatna zora» u koju se krajem XIX stoljeća uključio i tada mladi student kemije, Aleister Alexander Crowley. On će nakon stjecanja mnogih magičkih znanja i vještina, nakon nekog vremena napustiti «Zlatnu zoru» i naizgled, povući se iz okultnog i duhovnog rada. Kao 29. – godišnjak polazi na bračno putovanje oko svijeta sa suprugom Rose rođ. Kelly i baš u tom periodu «tišine» koji je znakovit za svakog duhovnog velikana, dogodio se kontakt koji je ne samo u potupnosti izmijenio Crowleyev život, nego i odlučno utjecao na daljnji ne samo duhovni razvoj čovječanstva u novom, Horusovom eonu.
U Kairu se Crowleyu tada preko svoga poslanika Aiwassa obraćaju sile koje upravljaju nadolazećim dobom i diktiraju mu novi kanon, Liber AL vel Legis, «Knjigu Zakona» (bilj.).
Time je čovječanstvo oboružano duhovnim oružjem s kojim se može suočiti s izazovima nadolazećeg vremena. Takva se situacija ponavljala na početcima svake velike, precesione epohe. Također valja primijetiti kako je rad Friedricha Nietzschea, koji je neposredno predhodio objavljivanju zakona Theleme, izvršio neposrednu pripremu u filozofiji, dok su umjetnički najavljivači bili mnogobrojni i teško ih je sve nabrojiti iako vrijedi spomenuti Wagnera, Baudelairea, Marinettija, Browninga, Swinburnea, Londona,…Također je nemoguće ne povezati s ovim i znanstvena otkrića na pojlu elektriciteta, magnetizma, atomske fizike i organske kemije.
- 11:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 16.03.2007.

n.j.u. 7

Stvaranje Rimskoga carstva koje je obuhvatilo većinu helenističkoga teritorija na istoku, a k tome i nove, nepoznate barbarske krajeve na zapadu utjecalo je i na daljnji razvoj duhovnosti tadašnjeg civiliziranoga svijeta. Velika država se u jednom času našla zahvaćena opasnim valom ateizma, čak i onoga što se tisućljeće i pol kasnije nazvalo «vulgarnim materijalizmom». Proglašavanje još živućih careva za bogove, ispraznost u izvođenju religijskih obreda koji su bili pod nadzorom državnih činovnika, gubitak svijesti o izvorištu starih legendi i kozmopolitizam, povezani s neprosvijećenim hedonizmom doveli su rimski duh do umora, dosade i bezvolje. Razni gnostički utjecaji počinju se tada sve više širiti i Rimskim carstvom, sve više preuzimajući religijski život tadašnjih ljudi koji u njima nalaze puno veće ispunjenje nego li u formaliziranoj i ispraznoj državnoj religiji. Među tim slijedbama nalaze se i rani kršćani koji su tad prilično heterogeni skup pa tako u Aleksandriji djeluje i ranokršćanska slijedba Karpokratesa koji bez srama uvode seksualne obrede.
Ipak, radikalni monoteizam nekih kršćanskih slijedbi, pogotovo onih u samome Rimu smetao je državnoj vlasti koja je u njemu vidjela opasno suprotstavljanje vladajućem cezarijanskom kultu. Progoni kršćana trajali su duže od dva stoljeća, pri čemu je na kraju poraz doživjela progoniteljska država. U IV stoljeću kršćanstvo postaje službena vjeroispovijed Rimskoga carstva.
Da, samo koje kršćanstvo? Kristijanizacija Rima nije nipošto duhovni ili makar teološki čin nego rezultat političkoga kompromisa. Suočivši se s činjenicom da je ogroman broj njenih podanika tek formalno religiozan, što je u poretku u kome je religioznost skoro pa izjednačena s patriotizmom izuzetno opasno, posebice ako se uzme u obzir da u IV stoljeću počinju sve jače barbarske navale na rimske granice, rimski su carevi i državnici morali brzo nešto učiniti. Moralo se među novim duhovnim pokretima naći neki oslonac, stožer, kohezioni elemnt koji će povezati pomalo natrule udove ogromnog i raspadajućeg carstva. Pomalo je zagonetno zašto je izbor pao baš na kršćane, odnosno kršćanski pokret koji je djelovao u Rimu te središnjim i sjevernim italskim gradovima. Vjerojatno je kao i mnogo puta u povijesti bila riječ o poklapanju interesa. Vođe kršćana željeli su čvršću, centraliziranu organizaciju, upravo ono što je Rim imao ali i postupno sve više gubio. Preplitanjem države i crkve i jedni i drugi su dobili ono što su tražili: crkva instrument, državni aparat koji će joj pomoći u stvaranju jedinstvene jednoobrazne religije na cijelom državnom prostoru, a država neophodni vezivni element, ljepilo kojim će učvrstiti sve labavije udove Carstva i obnoviti rimski patriotski osjećaj koji tako više ne počiva samo na vjernosti Imperatoru, nego i na neospornoj Božjoj volji. Jasno je da su takav dogovor mogle sklopiti jedino strane koje su bile spremne na mnoge međusobne ustupke i kompormise. Kompromis države prilično je jasan, ona se odrekla svoje religije s kojom je živjela i rasla od početaka Rima, velebni hramovi su ili porušeni ili pretvoreni u crkve Rimljanima stranom bogu iz Judeje, no kakav su kompromis učinili crkveni otci?
Osim odbacivanja socijalnoga nauka, kršćani su svoju vjeru počeli prilagođavati rimskome kalendaru koji je bio atribuiran astrološki kao i sve religije davnih vremena. Saturnalije su pretvorene u Božić, a i ostali temeljni blagdani vezani uz suodnose Zemlje, Čovjeka i Neba dobili su svoju kršćansku atribuciju: Uskrs je neporecivo povezan s najvažnijim blagdanom čovječanstva svih vremena, a to je dolazak proljeća, odnosno Nove godine koja počinje na nultom stupnju ovna, odnosno 21. ožujka, Walpurgina noć ili Sabat (30. travnja) pokušana je biti prebačena na jutro 1. svibnja kao blagdan Sv. Josipa radnika što su kasnije iskoristili komunisti. Sv Ivan krstitelj svetkuje se u vrijeme ljetnoga suncostaja, dok je neizbježna veza i Lamasa 10. kolovoza i sa Sv. Lovrom, a posebice s blagdanom Velike gospe odnosno Uzašašća njezina na «nebo», s čime je opet u korespodeniciji novoeonski blagdan koji pada 12. kolovoza. Ulazak Sunca u vagu, odnonso jesenska ravnodnevnica povezana je s arkanđelom Mihaelom, a s Hallowenom je pokušano nešto slično što i s Walpurginom noći pa je jutro poslije njega uspostavljen blagdan Svih Svetih. Pomalo je nedorečen ostao jedino tajanstveni Svičnjak (9. veljače) oko kojeg se pletu i Sv. Blaž i Sv. Jerolim(bilj) koji u sebi skriva bezbrojne predkršćanske simbolike, kao i komercijalizirani Valentin pa i sam običaj maškara.
Tako su stare tradicije nastavile živjeti ispod tankog sloja službene religioznosti. A ni u teologiji nije bilo ništa manja gužva, obzirom da su se kršćanske dogme kakve danas poznajemo brusile nekoliko stoljeća na izmaku starog i prelasku u srednji vijek. Može se to i danas pratiti na primjerima armenske, maronitske ili abesinske crkve, a na kraju krajeva, nemogućnost sporazuma dovela je i do velikog crkvenog raskola 1054. godine.(bilj o ekumenskim koncilima)
Zavladalo je doba riba, doba pod planetarnim utjecajem Neptuna i noćnoga Jupitera, drugim riječima doba laži i obmane. Pohranjeno je to i u kolektivnom nesvjesnom današnjega čovjeka. Kažite bilo kome da zamisli antiku i zamislit će je uvijek u blještavilu Sunčeve svjetlosti, dočim zamišljanje srednjega vijeka uvijek potiče slike u mraku ili makar sumraku, noć osvjetljena slabim plamenom zublji koje prati težak vonj, vlažan i otežao zrak, škripa i škrgut zuba.
Pa ipak, ne treba tako oštro suditi srednjemu vijeku, jer ako ništa on je imao one cjelovitosti središnjeg doba neke epohe, koje našem jamačno nedostaje. Gledano materijalnim mjerilima ljudi srednjega vijeka živjeli su teško, naporno i nesigurno, no u svijetlu duhovno-moralnih načela živjeli su sretno i zadovoljno. Period kršćanstva koliko god bio vezan uz zabludu pa čak i prjevaru, bio je nužan stadij u razvoju, u evolutivnim koracima duhovne misli i prakse čovječanstva i Zemlje. Reformacijski pokreti s kojima se zaključuje doba renesanse, embriji su buđenja novih oblika duhovnosti ili novih kvaliteta u odnosu između Boga i Čovjeka. Oni, doduše, nisu izišli niti imali namjeru izići izvan opsega pojma kršćanstva ali su pokazali kako se ono može tumačiti i na drugačije načine, nadalje, uveli su u religijski život puno naglašeniji pojam pojedinca, što je, svakako, imalo utjecaja na razvoj ljudske misli u kasnijim stoljećima.

- 18:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.03.2007.

n.j.u. 6

Tako da ispada da su Britanci, Amerikanci kao i mnogi drugi narodi širom svijeta zapravo ratovali protiv vlastitih interesa samo da bi spasili cionističku prevlast u svijetu koja, kako vidimo, nije jenjala nego od kraja II svjetskog rata i neviđenih genocida u mnogim europskim državama i samovoljnom prekrajanju stoljetnih granica, danas divlja više nego ikad. Koliko još ljudi mora izgubiti glavu da bi se spoznao zločinački karakter židovske strahovlade, tihe i neprimjetne izvana ali s pogubnim utjecajem na sva polja ljudskih djelatnosti?
Iz svega toga proizlazi i antifašizam kao suvremena neobjavljena ali i nedodirljiva religija današnjice u koju sumnjati, ponovno znači izložiti se svakovrsnom progonu.
Odogovor na naslovno pitanje ovoga poglavlja bi bilo tako više sumračno nego zorničko, no znamo da sumrak mora predhoditi zori, pače, pred svitanje je mrak najgušći, tako je bilo puno puta u svjetskoj povijesti pa je i ovaj put.


Kairsko svanuće

Antifašizam sa svojim lažima i hipotekom zločina ni u kom slučaju ne može i ne smje (p)ostati svjetskom religijom u novome dobu. To, međutim, ni u kom slučaju ne može niti kršćanstvo, koje je, kad bi ga itko ozbiljno raščlanio, skup krajnje heterogenih i pomalo sumnjivih vjerovanja.
Među vjerstvima možemo jasno razlikovati ona koja nastaju kao zbir kroz vrijeme nakupljenih legendi, mitova i običaja nekoga naroda (Hinduizam, judaizam, šintoizam itd), kao i ona koja predstvljaju sklop učenja kojeg su uspostavili određeni proroci (Muhamed, Zaratustra, Buda itd). Jedino kršćanstvo prijeti na raskrižju kao nekakav fanststični «Gesamtskunstwerk», u kojemu su uklopljena najrazličitija vjerovanja helenističke epohe, koja su potom prisilno združena s judaističkim «Starim zavjetom» te dodatno začinjenima dogmama iz vremena borbe raznih monoteizama za prevlast u Rimskome carstvu. Ovako bi o kršćanstvu trebao zboriti i pisati svaki imalo ozbiljniji (i pošteniji) povjesničar, no religija ipak nije povjesni fenomen, odnosno nije jedino to.
Ne ćemo se ovdje uvlačiti u zamšrene labirinte pitanja što je religija, postoji li bog i slično. Kažimo i pokažimo ono što je očito; u svim vremenima i na svim prostorima postoje Čovjek i Bog, ili Ljudi i Bogovi i samom tom činjenicom oni su u određenom odnosu. Najgrublje rečeno se može kazati da je koncepcija Boga uglavnom kroz povijest bila zamišljana i tražena izvan Čovjeka. Bogovi Antike ili Indije, bez obzira smatrali ih živim bićima ili personifikacijama prirodnih silah, prebivaju izvan čovjeka. Kroz zadnjih par stoljeća stare ere sve više dolazi do izmjene kuta gledanja, sve se češće ljudsko i božansko isprepliću, najprije u dionizijskim misterijama, a potom u iz Perzije pristižućem Mitraizmu gube se granice između Boga i Čovjeka. Drugim riječima, Čovjek se određenim postupcima može vinuti do Boga ili pozvati Ga da se nastani ili privremeno boravi u Njemu. Koncept koji je u arhajskoj i klasičnoj eri nepoznat.
Dobronamjerni promatrač će sada reći da su baš te koncepcije dobile najviši izraz upravo u Isusu Kristu – bogočovjeku, ali očito u svemu tome nije bilo baš puno dobre namjere. Religija koja je nastala nakon višestoljetnih borbi i nazvala se kršćanstvom, nastavila je inzistirati na koncepciji Boga suprotstavljenom Čovjeku. Bog više nije bio na Olimpu nego na Mjesecu ili općenito «nebu», a propovjedana Ljubav, Agape, postala je sentimentalnost i dvoličnost.
Međutim, osim profanoga kulta, svim progonima unatoč opstojalo je na Zemlji i gnostičko kršćanstvo koje je bilo jedini pravi izraz religioznosti i duhovnosti općenito kroz proteklih dvije tisuće godinah.Gnostičko kršćanstvo bolje je i preciznije zvati gnosticizmom, jer on vuče svoje korjene iz preporoda duhovnosti u razvijenom helenizmu, kad su se proželi duhovni utjecaji sve od Indije do Sredozemlja. Dostignuća mudrih ljudi i pokreta koji su se Aleksandrovim osvajanjima u jednom času našli u istoj državi koja je sezala od Vardara do Inda počeli su davati ploda i slika svijeta, čovjeka i boga počela je dobivati obrise koji su bili sve manje partikularno vezani za određeni narod ili zemlju, a sve više opće prihvatljivi za čitavo antičko čovječanstvo.
Kultove i vjerovanja toga doba obično se naziva ozirijanskim prema egipatskom bogu Ozirisu koji je umro i ponovno oživio – uskrsnuo. Uskrsnuće je bilo takoreći na dnevnome redu; o njemu govori i legenda o Bakhu, odnosno Dionizu, kao i o Mitri, čovjek u smrti doživljava svoje potpuno postignuće i time ona za njega ne predstavlja ništavilo nego vrata novoga života – Mors janua vitae. Mnoge antičke predaje koje danas neosnovano držimo za puke legende što je obično samo blaži izraz za izmišljotine, obrađuju ovu tematiku.
- 18:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.03.2007.

n.j.u. 5



Jedno je, međutim, sasvim jasno, a to je da bez objektivne povijesne analize Drugoga svjetskoga rata ne može biti nikakve stabilne budućnosti današnjega svijeta. Dok su Židovi i njihova aktivnost potpuna tabu – tema, više nego ikad čak, kako se može odgovorno promišljati bolja budućnost čovječanstva. Kad bi se uzele razne izjave ljudi koje nitko ne samo da ne smatra antisemitima, nego su i danas ugrađeni u temelje naše civilizacije i uljudbe, vjerojatno bi i oni dopali kakvoga suda ili makar medijskoga linča. Ili neka čitatelji sami prosude slijedeće:

Vidjesmo iz iskustva, da je mržnja prema narodima za Židove načelo održanja.
Baruch de Spinoza,
židovski filozof

Neka je proklet danju, i neka je proklet noću. Neka je proklet kada liježe, i neka je proklet kada ustaje. Neka je proklet kada polazi, i neka je proklet kada se vraća. Naređujemo vam da nitko s njime ne progovori ni usmeno ni pismeno, da nitko ne boravi s njim pod istim krovom, ili bliže od četiri lakta uz njega, da nitko ne čita spis koji je on sastavio.
Iz prokletstva amsterdamske
sinagoge protiv Spinoze

Svaki si Židov mora kazati: zarad mene je svijet stvoren.
Židovski Sanhedrin 37a

Samo su Židovi ljudi, a nežidovi nisu ljudi, nego životinje.
Židovski Kerithuth 6b / Jebhammoth 61a

Židovski će narod sam predstavljati svojega mesiju. Židovi će svoju vlast protegnuti nad cijelim svijetom onda, kada im uspije pročistiti sve ljudske rase, kada odstrane granice i monarhije, kada ostvare svjetsku republiku.
Židov Baruch Levi,
prijatelj Karla Marxa

Predstoji pobjeda Židovstva nad svim narodima svijeta.
Arthur Trebisch,
židovski pisac

Židovska je religija bljutava i bijedna.
Gaj Kornelije Tacit,
rimski povijesničar

Židovi su kuga, zaraza i nesreća koju iz njemačkih zemalja valja izgnati isto onako, kako su otišli iz Egipta.
Martin Luther,
njemački reformator

Izraelski narod nikada nije mnogo vrijedio, što su mu njegovi vođe, sudci, poglavari, proroci tisuću puta spočitavali. On ima malo kreposti, a većinu mana ostalih naroda.
J. G. von Goethe,
njemački pjesnik


Židovi rade protiv nas djelotvornije nego neprijateljske vojske. Tisuću su puta pogibeljniji za naše slobode i za veliku stvar koju smo prigrlili. Oni su narodna kuga, najveći neprijatelji narodne sreće.
General George Washington,
prvi predsjednik USA

Prijetnja su, gospodo, Židovi. U svakoj zemlji u koju su se doselili u velikom broju, Židovi su unizili ćudoredne standarde, uništili trgovački integritet, izdvajali su se umjesto da se uklope. Stvorili su državu u državi (...) Gospodo, upozoravam vas: ako Židove ne isključite zauvijek, vaša će djeca proklinjati naše grobove.
Benjamin Franklin, američki prosvjetitelj,
suautor «Deklaracije neovisnosti»

Mi Židove smatramo parazitskim biljem, koje se skoro svim europskim narodima objesilo o vrat, te im manje-više ispija životnu snagu, krv i sok.
Johann Gottfried Herder,
njemački filozof

Židovi su paraziti na drugim narodima i njihovu tlu; nemaju domovine ni strahopoštovanja prema ičemu, a to im, premda nedostatak, pomaže napredovati u svijetu možda bolje, negoli neka pozitivna osebina.
Arthur Schopenhauer,
njemački filozof

Židovi su naša nesreća i Židovstvo može biti dokrajčeno samo ako se učini kraj samim Židovima.
Eugen Dühring,
njemački filozof

Društvovna emancipacija Židova jest emancipacija društva od Židovstva.
Karl Marx,
njemačko-židovski filozof

Na pozornici si ne možemo zamisliti antički ili moderni karakter, bio on junak ili ljubavnik, a glumi ga Židov, da i nehotice ne osjetimo kako je takva izvedba neprikladna i smiješna.
Richard Wagner,
njemački skladatelj

Mali židovski narod usuđuje se očitovati nepomirljivu mržnju prema svim narodima; uvijek je praznovjeran, uvijek prepredeno grabi za tuđim dobrima, u nesreći puzi a u sreći je drzak. Čude se mržnji i prijeziru što ga svi narodi ćute za Židove. No to je neizbježiva posljedica njihova ponašanja.
Voltaire,
francuski filozof

Svakako su i neki Židovi svojim držanjem lišenim ikakve moralne odgovornosti izazivali antisemitizam.
Henri Bergson,
francusko-židovski filozof

Na cijelom svijetu zasigurno nema naroda koji bi se toliko tužio na svoju sudbinu, poniženje, stradanje, mučeništvo, kao što su Židovi. Pomislio bi čovjek da doista nisu Židovi ti koji gospodare u Europi, upravljaju burzama, politikom, moralom jedne države. A što bi bilo da u Rusiji nije tri milijuna Židova nego Rusa, a Židova osamdeset milijuna? Što bi bilo od Rusa? Ne bi li ih odmah pretvorili u robove? I još gore: ne bi li im i kožu ogulili? Ne bi li ih posve iskorijenili, uništili?

Fjodor Mihailovič Dostojevski
Ruski književnik

Ako proanaliziramo ove izjave prilično je jasno da one ne govore ništa novo nama i da se one same ne miejnjaju od Goetheovog i Franklinovog do današnjega doba. Svima onima kojima su tzv «teorije urote» smiješne i fantastične na znanje i ravnanje. Kako je moguće da netko i to ne babe s pijace, nego umni ljudi, vodeći autoriteti svoga vremena kroz posljednjih nekoliko stotina godina imaju o Židovima isto mišljenje i to podkrjepljuju zapravo vrlo sličnim dokazima. Očito je da su cionisti i u osasmnestom stoljeću mislili i radili isto što i u dvadesetom, a kako vidimo i dvadeset i prvom. A ono što se jedino pomalo odvaja ali još više zastrašuje je ona teza koja danas doista sve više izranja kao onaj zlokobni njihov Levijatan da je svrha Drugog svjetskog rata bilo uništenje Židova, a ne obrnuto. Odnosno da deportacije i stradanja Židova nisu bila posljedica nego uzrok ratnih zbivanja te da su Saveznici započeli rat zapravo da bi spasili i oslobdili Židove.
Što je najgore od svega ta je teorija točna. Bolje reći djelomice točna, kao što je i poluistina uvijek puno opasnija od potpune laži. To jest, nije Rat započet radi uništenja Židova, ali su se Saveznici, posebice Englezi ponašali kao da jest i da im je to jedini cilj.
Jer Hitler nipošto nije želio rat s Velikom Britanijom, možda ga je više želio Mussolini, a jedini koji su ga sigurno priželjkivali su bili Japanci. No kad je rat i započeo, pogotovo nakon kapitulacije Francuske u kojoj je dobar dio pučanstva priželjkivao pobjedu nacizma, Hitler je učinio sve da Englezima ponudi za njih veoma povoljan mir ma su oni na sve te ponude kao i na onu koju je osobno prenio Rudolf Hess, ostali gluhi. Očito je da je njima od životne važnosti izgledalo uništiti nacizam i fašizam pod bilo koju cijenu iako stvarni britanski interesi tada, u ljeto 1941. nisu bili ugroženi, makar ne ozbiljno. Britanci su do toga doba već porazili Francuze u Siriji i pobjedonosno ratovali protiv Talijana na svim frontovima u Afriki. Da su tada sklopili mir, svijet bi bio pošteđen svih nadolazećih užasa druge i treće faze II svjetskoga rata, a vjerojatno bi im ostala teritorijalna stečevina u istočnoj Afriki. No Churchill nije htio niti čuti, dok su nacizmu sklonog kralja Edvarda VIII prislili na abdikaciju.
- 22:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.02.2007.

n.j.u.4

Istina je međutim, da su nacisti za sve nevolje Njemačke, od poraza u Prvom svjetskom ratu do goleme gospodarske krize koja je dovela do nezapamćene inflacije, bijede i nezaposlenosti okrivljavali prije svega Židove, držeći da je riječ o organiziranome procesu kojeg provode «Sionski mudraci», ili kako bismo danas rekli, cionisti. Mnogi će, čak i oni koji nisu do kraja zatravljeni antifašističkom ideologijom i koji će priznati da je mit o logorima ipak samo mit, ukazati na tu činjenicu kao nešto što obezvrjeđuje sva ona nastojanja koja su fašisti i nacisti poduzimali na poboljšanju kvalitete života stanovništva ne samo svojih nego i u ratu osvojenih država. Ideja o židovskoj uroti, danas se bez mnogo raspre svrstava u tzv «teoriju zavjere», a čim se te dvije čarobne riječi spomenu – diskusija prestaje i počinje sažalno smješkanje i razgovor se okreće prema zadnjim nogometnim rezultatima. Ipak, je li moguće da su na neku notornu izmišljotinu mogli nasjesti desetci milijuna ljudi u tadašnjoj Europi i svijetu?
I Hitler u «Mein Kampfu» polazi od završetka Prvog svjetskog rata kao središnjeg problema. Svakako je zanimljivo da se tim povijesnim razdobljem, kratkim ali izuzetno bogatim raznim zbivanjima, malo tko sustavno bavi, a pogotovo se malo zna izvan stručnih, historiografskih krugova. Pitanje kako je završio Prvi svjetski rat, sigurno se nikad ne će pojaviti na nekom kvizu za milijun kuna, iz jednostavnog razloga što se na takvo pitanje ne može odgovoriti niti jednom rečenicom ma kako složena bila, a kamoli nekom jednostavnom frazom ili jednom tek riječju.
Prvi svjetski rat, naime, nije okončan vojnim načinom. Antanta nije na bojnom polju pobijedila Centralne sile. Rat je završen unutarnjim urušavanjem nekih njegovih sudionica pri čemu to nije pogodilo samo Njemačku, Austrougarsku i Tursku, nego i Rusiju kao jednu od stupova pobjedničke Antante. Četiri moćna carstva od kojih su neka stajala kao stijena petsto godina, nestala su sa zemljovida u nekoliko mjeseci. Istina je da je rat u ljeto 1918. krenuo nešto lošije po Centralne sile no ipak ostaje činjenica da se njemačka vojska nakon predaje povlačila iz Francuske, a nijedan vojnik Antante nije do kraja rata stupio na njemčako tlo, a unatoč proboju Solunskoga fronta, Austrougarska kao velika država nije bila niti izdaleka ugrožena, a na talijanskoj fronti je do kraja rata imala inicijativu. Stoga je omiljena teza nacista da su Židovi, odnosno organizirani cionizam, svojim djelovanjem i infiltracijom u razne socijal-demokratske i posebice komunističke pokrete i stranke izazvali kaos i pseudorevolucionarna ili doista revolucionarna (kao u Rusiji) gibanja, koja su dovela do poraza Centralnih sila, raspada nekoliko za cjelovitost Europe bitnih država i konačno, pobjedu njhovih favorita Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Američkih država.
Na tu tezu se teško može bez puno razmišljanja i istraživanja potvrdno odgovoriti ali isto tako je nedvojbeno da se Prvi svjetski rat nije vodio «do zadnjeg metka i pesete» nego da su nekako kao čarolijom, u jednom trenutku počela padati tako moćna i bogata carstva. Jedini poznati slučaj teškoga neposluha u po poslušnosti čuvenoj njemačkoj vojsci je odbijanje naredbe potekle izravno od cara Vilima II da ratna moranrica izvrši opći udar na Britaniju, nakon čega je zapravo Njemačka prestala postojati i kao vojna sila i kao Carstvo. O tome je li sve bio splet po Centralne sile loših i zlokobnih vojno-politčikih okolnosti ili rezultat ciljanoga plana ili (navjerojatnije) i jedno i drugo dade se raspravljati ali je nedvojbeno da su u Weimarskoj Njemačkoj Židovi došli do takve moći koja kad se iskaže u brojkama izgleda nevjerojatna i zapravo ne bi nimalo trebalo čuditi da je to izazvalo toliku reakciju i represiju. Primjerice, Židovi su premda su činili nešto manje od 1% stanovništva Njemačke držali u svojim rukama oko 66% nacionalnoga bogatstva, a u medijskom prostoru bio je taj postotak veći i od 90! Korumpirani političari podjednako s takozvane ljevice i desnice odnemarivali su goleme gospodarske krize, upravo fantastičnu inflaciju i podržavali nepravedne Versaillske ugovore koji su podrazumijevali goleme ratne reparacije Antanti, okupaciju ruhrske oblasti i zabranu postojanja njemačke vojske. Ako ovo sve znamo, onda nas ne bi trebalo čuditi da je Hitler kao onaj koji je svemu tome jasno i jednoznačno rekao dosta, dobio plebiscitarnu podršku njemčakoga naroda (oko 11,8 milijuna glasova 1933.).
Sve ovo su stvari s kojima se o antifašistima uopće ne može niti razgovarati. U antifašističkoj ideologiji, Hitler se pojavljuje kao nekakav «deus ex machina» koji odjednom uskače na kancelarsko mjesto i koji je, ako je slušati njihove priče, istovremeno i potpuno lud i dijabolički sposoban. Stalno se zanemaruje i prešućuje činjenica da ne samo Hitler nego i Mussolini, Franco, Quisling, Petain, Pavelić, Tisso i mnogi drugi nisu bili nekakve godzile ili megaloni nego ljudi čije su ideje i zapovijedi slijedili milijuni, pače desetci mijuna ljudi u skoro svim europskim i mnogim svjetskim državama. Stalno se pokušava na razne načine sugerirati da su se fašisti služili nekkavim fantastičnim «crnomagijskim « rabotama i da su time uspjevali ostvariti svoju moć u tolikim državama, samo da se ne bi moralo priznati činjenicu da su ljudi u mnogim krajevima prihvaćali fašizam kao olakšanje i spas od neljudskih uvjeta života kojima su bili izloženi kako u liberalnom kapitalizmu, tako i u boljševizmu. Upravo zanemarivnje potonje činjenice predstavlja glavni uzrok neuspjeha napada plana «Barbarossa» i uništenja SSSR-a gdje je do izražaja došlo baš suprotno od antifašističkih teorija tobožnje Hitlerove somnabule genijalnosti, jer pragmatične zadaće nije znao pretpostaviti svojem urođenom podcijenjivanju slavenske rase što duguje svojoj mladosti u Austrougarskoj.
No ipak, ako se pogleda razna antifašistička literatura to ispada pomalo smiješno. Nije, naime, nikakva tajna da je fašizam njegovao kult vođe ili kako bismo danas rekli «kult ličnosti» , no ono što objavljuju kojekakvi antifašistički autori (a danas je čak neumjesno, a možda i kažnjivo reći da su u ogromnoj većini Židovi), bilo bi smješno da ne predstavlja nekakv temelj onoga što nazivamo modernom civilizacijom. Otkud primjerice, Erichu Frommu, podatci iz Hitlerove spavaće sobe? Teško da je u njoj držao nekog pisara! Pa ipak, njegovi opisi tobožnjih Adolfovih seksualnih praksi predstavljaju danas svetinju u koju se mora vjerovati, a to je samo jedan od drastičnijih primjera.
Potpuno se, s druge strane, ignorira činjenica da je Hitler stalno želio mir s Engleskom. To, doduše, jasno piše u «Mein Kampfu» pa se možda i zbog toga ta knjiga hoćeš – ne ćeš nalazi na nekoj vrsti suvremenoga «indexa». Također se još jako malo što je samo eufemizam za ništa, zna i o misiji Rudolfa Hessa, dočim je službeno priopćenje o njegovoj smrti u Spandauu također proturječno i potpuno neuvjerljivo, jednako koliko i činjenica da su jednog jedinoga čovjeka petnaest godina čuvale brigade vojnika iz četiri države.

- 19:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.02.2007.

n.j.u.3

Ne, narod je prihvatio fašizam iz razloga potpuno jednostavne i zdrave logike: fašizam je obećavao bolji život i ispunjavao svoja obećanja. Za razliku od legija kojekakvih građansko liberalnih opcija koji iza svoje bučne retorike nisu činili ništa osim punili vlastite trbuhe, ili komunističkih komplota iza kojih su stajale marksitičke zablude i prijevare, sa stalnom prijetnjom zvanom Sovjetski savez iza cijele priče, fašisti su bili ljudi od riječi, ljudi iz susjedstva, ljudi u koje se moglo pouzdati i kojima je svatko mogao prići i dati svoj doprinos onome što mu je najbliže i najrazumljivije, svojoj državi, svom narodu i svojoj obitelji, a upravo tako i sebi samome. «U fašizmu pojedinac nije poništen, on je multipliciran», kazao je o tome Benito Mussolini.
Fašizam, istina je, ne samo guši nego i potpuno dokida buržoasko-demokratski sustav izbora, glasovanja i strančarenja. Vlada postoji da pomogne u provođenju zamisli Vođe. Možda današnjim ljudima toliko umornima od stranačkih gadarija i beksrajnoga varanja, izdaje, prijevare i kriminala ponovno jedan takav sustav ne izgleda kao neko strašilo. U fašističkoj državi, za razliku od današnjih demokreatura, postojala je institucija osobne odgovornosti, nametnuta od samoga vrha države, Fuehrera, Ducea ili Poglavnika osobno. Ono što su obećali to su i proveli ili nestali pokušavajući.
Vrijedi u ovoj raspri ubaciti i jednu tek naizgled digresiju. Riječ je o pitanju koncentracijskih logora, budući da se u današnjem prikazu fašističkih oblika društava, to pitanje redovito nalazi na dnevnome redu i njime se obično, konačno dokazuje da je cijeli fašistički pokret obično zločinstvo i da ga je trebalo uništiti baš onako kao što je i bio uništen: brutalno i svim mogućim sredstvima. Pri raznim pričama o logorima uglavnom se radi nekoliko temeljnih grješaka, iz kojih se onda, kao što je u antifašizmu redovita pojava izvlače kojekakvi krucijalni zaključki zaboravljajući da se takva pojava u logiki već poodavno zove «osnovna zabluda».
Kao prvo jako je važno naglasiti da ni fašisti niti nacisti nisu izumili pojam koncentracijskoga logora. Također bi pisac ovih redaka želio unaprijed kazati da se on ni u kom slučaju ne zalaže za iste, nego, upravo suprotno, da bismo do kraja raskrinkali tu u svojoj osnovi krajnje nehumanu ideju i pojavu, moramo o njoj govoriti i pisati istinu, a ne lagati. Povezivanje pojmova logora i fašizma koje je u svijesti današnjeg prosječnoga čovjeka nedvojbeno, zapravo je omogućilo da se ta praksa nastavi i nakon fašizma, sve do danas, jednako kao što su te sramne ustanove fašizmu predhodile.
Začetke ideje da se određeni dio populacije, ne temeljem neke stvarne ili dokazane krivnje nego na osnovi rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti zatvori u žicu, potječe ustvari iz SAD-a i primijenjen je ustanovljavanjem indijanskih rezervata. U početku je to bila tek dioba na bjelački i indijanski teritorij, no kako je bijelaca bilo sve više, trebalo im je i sve više teritorija pa su se indijanski teritoriji počeli svoditi na rezrvate, odnosno besplodna područja omeđena žicom u kojima su vladali zatvorenički uvjeti i koji su bili ne samo de facto nego i de iure pod upravom američke Vlade. Indijanac koji bi po svojoj volji izišao iz rezervata tretirao bi se kao odbjegli zatočenik. Amerikanci nisu Indijance samo držali u bijedi i na rubu gladi te im uskraćivali sve civilizacijske tekovine o nekom obrazovanju da se i ne govori, nego su im namjerno prodavali loš alkohol, potičući alkoholizam, a poduzimali su i gore mjere kao raspačavanje pokrivača zaraženih bolestima na koje Indijanci nisu imali imunitet te strašni ekocid nad bizonima. Politikom pokolja i rezervata Amerikanci su uspjeli promijeniti rasnu strukturu čitavog jednog kontinenta, površinom većeg od Europe i to u nekih pedesetak godina.
Ipak, koncentracijski logori u pravom smislu riječi, pojavili su se dvadesetak godina kasnije i to na afričkome kontinentu.
Prostor krajnjeg juga Afrike, oko Rta dobre nade, počeli su već sredinom sedamnaestog stoljeća naseljavati Nizozemci. Njihova Istočnoindijska kompanija bila je tad vodeća trgovačka sila u razmjeni dobara s Indijom i dalekim istokom. Područje Kaplanda bila je posljednja postaja prije preplovljavanja Indijskoga oceana te su stoga tamo izgrađene trgovačke postaje, skladišta, a s vremenom i naseobine gdje je kompanija naselila seljake, Bure, (hol. boer), koji su uzgajali stoku i usjeve kojim su se opskrbljivali brodovi. Naselja su s vremenom rasla i pretvarala se u sela i gradove. Taj prostor prije dolaska Bura bio je uglavnom pust i njima su lutale tek rijetke skupine Bušmana i Hotentota koji nemaju ništa zajedničko s afričkim Crncima koji su ih progonili i na kraju prognali u pustinjska područja južne Afrike (Kalahari) odakle su se povremeno spuštali prema moru. Nisu poznati neki veći sukobi Holanđana i Bušmana, budući da su Bušmani pretežito izbjegavali naseobine bijeloga čovjeka tako da su dvije zajednice živjele jedna pokraj druge bez veće interferencije.
No nakon Napoleonskih ratova u Europi, područje Južne Afrike, došlo je pod vlast Britanskoga imperija. Britanci su gradili kolonijalno carstvo druge vrste od nizozemskoga. Buri koji su u međuvremenu izrasli u poseban narod i sami sebe nazvali Afrikaanerima (Afrikancima), narodom koji je rođen i nastao u Afriki i nema više veze s europskom maticom, teško su podnosili englesku vlast koja ih je tretirala kao građane drugoga reda. Nedugo po engleskoj okupaciji, Afrikanci se sele s kapske obale prema Indijskom oceanu gdje ustanovljuju državu Natal. No Englezi zauzimaju i Natal sredinom devetnaestoga stoljeća na što Buri odlaze još dublje u unutrašnjost kontinenta u zbivanju znanom kao «Ossewa Brandwag» (volovski put) te u unutrašnjosti osnivaju svoje republike Transvaal i Oranjefreistaat.
Nekoliko desetljeća su te dvije nezavisne države, okružene sa svih strana britanskim kolonijalnim posjedima živjele u miru, no krajem devetnaestoga stoljeća, otkrivena su na njihovom području velika nalazišta zlata i dijamanata, povod Englezima dovoljan da krenu u rat. Drugi burski rat (1899. – 1902.) bio je u stvari obična agresija Velike Britanije na Oranje i Transvaal, a kako se herojski otpor Afrikaanera nije dao slomiti običnim vojnim sredstvima, izmisliše Englezi nešto novo. Žene i djeca burskih boraca bili su zarobljavani i trpani u otvorene logore okružene žicom, uz općenito poznat nehumani postupak, osim toga, Englezi su izumili još jednu novotariju, tzv. Taktiku «spaljene zemlje», jer nakon što bi žene i djecu odveli u logor, običaj je bio zapaliti farmu, rekvirirati stoku i uništiti usjeve. Oni koji su preživjeli rat i logore, poslije rata su se našli doslovce bez ičesa. Zanimljivo da je takvu taktiku, tada kao novinar, posebno hvalio jedan kasniji junak antifašizma, Winston Churchill.
Nakon Burskoga rata, praksa da se ljude iz kojekakvih razloga smješta i drži u žici bez suđenja, polagano se širi svim krajevima svijeta. Najširu primjenu dobiva u sovjetskoj Rusiji, da bi u dvadesetim i tridesetim godinama postala skoro pa opća praksa u većini europskih zemalja. Njemačka u tome nije bila nikakav izuzetak, nego, nažalost, pravilo. Široku primjenu su koncentracijski logori imali i u Španjolskom građanskom ratu (1936. – 1939.) pri čemu su, ponovno moramo naglasiti, takvu praksu imale obje zaraćene strane. Nacionalisti su čak jedan logor nazvali «Miguel de Unamuno», dok o komunističkim kazamatima Orwell piše da bi se u Engleskoj čovjek morao vratiti u XVII stoljeće da bi doživio nešto slično, budući da su komunistički logori bili tajni i nisu se sastojali od baraka, nego, naprotiv izuzetno malih ćelija u koje bi se naguralo i do pedesetak osoba.(bilj.)
Također, treba stalno iznova naglašavati da su osim Rusa i ostali saveznici imali logore, Englezi i Amerikanci ih osnivaju odmah početkom rata i u njih trpaju sve državljane zaraćenih zemalja, Englezi većinom Nijemce, a Amerikanci Japance. Japanski zatočenici američkih logora su tek prije dvije godine (2003.) dobili priznanje svoga statusa i mogućnost nekog materijalnoga obeštećenja, naravno, pod uvjetom da su uopće do tada preživjeli.
Okrivljavati, stoga, naciste i fašiste za logore netočno je i samim time neumjesno. Koncentracijski logor kao ideju i postupak mora se osuditi u cijelosti, bez obzira tko je i iz kakvih pobuda provodi, a to se inzistiranjem na mutnoj antifašističkoj ideologiji nije dogodilo i omogućilo je nastavak postojanja logora i nakon II svjetskoga rata, sve do danas. Nekoliko stotina zatočenika i sad bez ikakve pravne utemeljenosti čami u vojnoj bazi SAD-a u Guantanamu gdje su strpani krajem 2001.
Sve smo ovo ispripovjedili da bismo s fašističkoga pokreta skinuli hipoteku logora, jer uz tu hipoteku je o fašizmu kao društvenom sustavu nemoguće raspravljati. No, rijetko bi koji pravi antifašist priznao da smo u gornjemu u pravu. Zašto? Iz razloga što je antifašizam u svojoj osnovi neka vrsta pseudoreligijskoga pokreta; on uspostavlja dogme u koje se mora vjerovati, jer ako se u njih ne vjeruje, kao u primjerice priče o logorima, tada i cijeli mit antifašizma gubi na kredibilitetu. Tada konačno dolazimo do temeljne istine da Drugi svjetski rat nije bio nikakva gigantska borba između «dobra» i «zla» u kojemu je «dobro» pobijedilo, nego jednostavno sukob dvaju koncepcija, dvaju ideologija, dvaju pogleda na svijet i društvenih uređenja kao i ciljeva kuda bi društveni razvoj u novome dobu trebao ići.
- 15:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 10.02.2007.

Takav ili sličan demokratski sustav, nastajao je na zapadu Europe stoljećima i, ako ništa, tu se makar prirodno razvijao, iznjedrivši i neke pozitivne pomake. U Francuskoj su se demokracija i monarhija borile i hvatale za gušu čitavo jedno stoljeće. Slično je bilo i u drugim zemljama koje danas čine jezgro EU-a. Pa ipak vlastodršci te organizacije, zajedno sa svojom ideološkom braćom s druge strane Atlantika pretvaraju tu svoju demokraciju u izvozni proizvod i neselektivno je nameću narodima i državama širom svijeta, bez obzira na njihov drugačiji razvojni i društveno evolutivni put, kao i očite kulturološke, etničke i vjerske razlike. Ako demokracija u SAD-u ili Belgiji i ima mnogih mana ali i pozitivnih osobina te, na kraju krajeva nema neke očite alternative, to ni u kom slučaju ne stoji za neke druge zemlje, ne samo na udaljenim kontinentima nego i u istočnoj polovici Europe. No pojam demokracije u dvadeset i prvom stoljeću, nerazlučiv je od pojma «antifašizma» koji stoji u pozadini svih poteza današnjih gospodara civilizacije.


Antifašizam kao nova religija

Kod pokreta koji počinje s «anti», koji se dakle određuje kao protimba nečem drugom, nemoguće je dati neku ozbiljniju definicju dok se ne istraži što je zapravo to čemu se isti protivi. Nemoguće je samu za sebe obraditi primjerice protureformaciju bez poznavanja reformacije. Zato prvo moramo definirati fašizam.
Fašizam je pokret koji u užem smislu riječi nastaje u Italiji, nakon Prvog svjetskog rata, a razvijaju ga razočarani bivši socijalisti na čelu s Benitom Mussolinijem. U širem smislu riječi pod fašizam se stavljaju svi pokreti, stranke i države koje su pristupile Trojnom paktu i ratovale kao saveznice u II svjetskom ratu. Postoji i još šira definicja fašizma s pejorativnim prizvukom koja tim imenom označava svaki pokret koji je netolerantan, brutalan u provedbi ideja, sklon nasilju i zločinima, posebice nad civilima i slično. U toj, danas najraširenijoj definiciji fašizma, doživljava ga se isključivo kao reakcionarni, konzervativni pokret. To je zanimljivo jer u svom pravom obliku fašizam nipošto nije konzervativan, nego revolucionaran.
Nama je danas teško pojmiti koliki je šok na svim razinama postojanja i svijesti značio Prvi svjetski rat, nestanak stoljetnih carstava kao što su bila Austrijsko, Tursko i Rusko i nastanak desetak novih država u Europi. Sve je to bilo popraćeno mnogim socijalnim nemirima, revolucijama i proturevolucijama. Ljudski um nije mogao ostati ravnodušan prema takvim zbivanjima. Svakako je znakovito da su oba velikana fašizma, Benito Mussolini i Adolf Hitler prošli kroz pakao rata i to kao vojnici na terenu. Obojica su bila teško ranjena. Sklop tih okolnosti uz prirodni talent i neumitnu snagu volje stvorio je od te dvojice naizgled običnih i prosječnih ljudi velike ideologe koji su pokušali, a u jednom času i uspjeli udarit kurs čovječanstva prema nekim drugim obalama, različitim od ovih prema kojima danas plovimo. Koji je izbor bolji zasada je još uvijek preuzetno govoriti.
Što bi dakle bila bit fašizma, odnosno nacionalsocijalizma?
Osnovnu poantu najlakše je posuditi iz kemije i označiti fašističko društvo kao organsko, a današnje liberalno buržoasko kao anorgansko društvo. Fašizam izgleda kao neka vrst vrhunske evolucije feudalizma u kojemu postoje staleži ali je komunikacija među njima i prijelaz iz jednog u drugi puno brži, jednostavniji i manje temeljen na predrasudama. Pa i onda kad su ono što mi danas smatramo predrasudama, u srednjem vijeku bile povijesne datosti i ne sasvim bez logike. Kapitalisti u fašističkom društvu nisu nestali ali oni nisu više glavna okosnica moći u državi. Oni, kao i svi drugi članovi društva, imaju i prava i dužnosti. Država se ne zasniva na materijalizmu, nego na ideji, prije svega ideji rase i naroda, koji su razlog formiranja države, a ne obrnuto. Postojanje njemačkoga naroda dovelo je do stvaranja Njemačke kao države sa svim njezinim osobitostima. Zadaća te države je da omogući narodu koji ju je stvorio da u njoj što bolje i kvalitetnije živi i razvija se. Zbog toga fašizam posvećuje najveću pozornost ozdravljenju društva koje je nakon Prvog svjetskoga rata posvuda zapalo u teške krize. Malo je poznato koliko se ne samo u Njemačkoj i Italiji, nego i u ND Hrvatskoj koja je potrajala tek četiri godine, radilo na izgradnji zdravih stanova za radničku klasu koju su kapitalisti držali u sumornim slumovima u kojima su uz kriminal i svakojako nasilje, cvale i razne boleštine. Proleterskoj djeci i omladini pružani su sportski sadržaji, odlasci na ljetovanja i zimovanja, što je u kapitalističkim zemljama toga doba kakve su bile prije svega Francuska i Velika Britanija, bilo nezamislivo. Pobijeđena je nezaposlenost, iskorijenjena glad, koja tada u Europi nije bila takva rijetkost; djeca su bivala cijepljena protiv dječjih bolesti, jednakopravno obrazovanje je prestalo biti mrtvo slovo na papiru tzv. građanskih sloboda, sagrađene su prve suvremene ceste, auto – putovi, a u Njemačkoj su čak konstruirali i «Narodno vozilo» - Volkswagen koji je bio dostupan prosječnom čovjeku i prilagođen za obitelji s djecom. U kulturi i umjetnosti radikalno se prekinulo s uzdizanjem smrti i truleži i poticalo kreativno stvaralaštvo u slavu rasta i života, kako su u Italiji započeli futuristi još prije pojave fašizma. Arhitektura nadahnuta antičkom tradicijom, ponovno podiže monumentalne građevine koje služe na dobrobit čitavom društvu (Željeznički kolodvor u Milanu, Olimpijski kompleks u Berlinu itsl.) Fašizam nije izumio samo auto cestu i raketu, nego i televiziju, kao i dokumentarni film. Znanost se razvijala kao nikad do tad i odjednom se dogodilo da zemlje koje su nakon Prvog svjetskog rata bile na rubu kaosa , (a u Njemčakoj je čak i bilo došlo do prvih početaka građanskoga rata) sada stupaju po mnogo čemu na čelu civilizacije.
Danas se stalno trubi o tome kako su fašisti izmanipulirali narod da im povjeruje. Iz današnjega iskustva čak i kad ne bismo imali ikakvih drugih dokaza, možemo reći da ta tvrdnja jednostavno ne stoji. Komunisti su služeći se promidžbenim trikovima i nasiljem kombinirano, uporno pokušavali zavoditi narod pa im to nigdje nije uspjelo.
- 18:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.02.2007.

n.j.u. 2

Je li vlasništvo krađa?
Sabivši čitavu problematiku ljudskog roda i postojanja u pitanje vlasništva, Karl Marx je otvorio novu stranicu u promišljanju tih pitanja. Kako smo već rekli, proizvodne snage ne mogu dati odgovor na sva temeljna pitanja o bivanju čovjeka na Zemlji, no to nikako ne znači da bismo ih trebali u potpunosti zanemariti. Želudac ipak, kako mudro primjećuje Orwell, dolazi na prvo mjesto, ne na ljestvici vrijednosti, nego po redoslijedu. Gladan i iznuren čovjek, ne će pokazivati zanimanje za kazališnu premijeru. Stoga se mora uzeti u razmatranje pitanje, tko posjeduje proizvodne snage, generatore materijalnog i tehnološkoga razvoja društva.
Nakon mnogih stoljeća pa i tisućljeća, danas smo svjedoci procesa u kojem vlasništvo jednog čovjeka ili jedne obitelji, polagano nestaje i zamjenjuje ga princip kolektivnog vlasništva s iznijansiranim vlasničkim odnosima. Većinski vlasnik skoro nikad nije i jedini, a i njegova «većina» podložna je stalnoj promjeni. Velika je to razlika u odnosu na feudalca koji je bio apsolutni vlasnik svojega feuda pa i prve industrijalce koji su bili vlasnici svojih proizvodnih pogona u potpunosti. Često je i trideset postotno vlasništvo danas dovoljno da bi se ostvarila kontrola nad nekom velikom korporacijom. Svakako je jedan od važnih razloga za takvo stanje i činjenica da su vrijednosti takvih korporacija poprimile fantastične razmjere. Mnoge svjetske kompanije posjeduju bogatstva koja uvelike nadilaze ukupna sredstva siromašnijih država. Zahvaljujući tome, kompanije nerjetko predstavljaju pravu paralelnu vlast u bezbrojnim državama Trećeg svijeta gdje je politička elita zapravo samo marioneta određene firme ili gospodarskoga lobija. Tako državna vlast koja, naravno i nadalje raspolaže svojim instrumentima brahijalne sile, zapravo obavlja isključivo posredničku funkciju između stvarnog posjednika – kompanije – i vlastitoga stanovništva.
Neki intelektualci, posebice oni koji su proizišli iz posustaloga marksističko-lenjinističkog ideološkog kruga, vide u tome pozitivnu promjenu. Takav stav logična je posljedica zbivanja na kraju dvadesetoga stoljeća kad je primjenjeni marksizam doživio potpuni krah i raspao se u potpunosti. Od historijsko – dijalektičkog materijalizma ostalo je tek ovo potonje. Neke istaknute zagovaratelje komunističkog pokreta danas se može čuti kako se javno izjašnjavaju kao «vulgarni materijalisti» (6).
Jer, doista, kako bismo uopće i mogli nazvati društvo u kojemu je glavna vlast – poduzeće! Glavna svrha poduzeća je zarada i izvan toga koncepta sve je manje vrijedno i sve je zaradi podređeno. Kuknjava da su ideologije uzrokovale «mnoga zla» dovela nas je do toga da danas živimo u društvu koje de facto nema nikakvu ideologiju. Kršćanstvo kao vodeća ideologija Zapada figurira još koliko toliko formalno, a i to sve manje što pokazuje i novi Ustav EU-a. Vodeći slojevi društva, politički i financijski moćnici, su danas ljudi koji, makar javno, odriču pripadnost bilo kakvoj duhovnoj ili ideološkoj sljedbi. Jedino što je u ideološkom smislu danas neprikosnoveno su dva nedefinirana i zbrkana pojma, a to su demokracija i antifašizam.
Još je Aristotel upozoravao na opasnosti i neprovedivost demokracije i označio Basileiu, , (Basileia - zašto nigdje ne pdoržavaju ovi programi grčka slova???)vlast plemenitoga monarha, kao najbolji oblik društvene vladavine. Doba apsolutne demokracije u Ateni, bilo je doba zbrke i kaosa u kojemu je institucija ostracizma (7) gušila svaki izričaj plemenitosti pojedinačnog nastojanja. Bila je to prividna vlast krda pod kontrolom pokvarenjaka bez vrline. Zvuči li vam možda poznato?

- 22:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.01.2007.

n.v.u. 2

O promjenama u državnoj i privrednoj organizaciji posljednja dva stoljeća već je nešto napomenuto, a biti će o tome još dosta govora, no osvrnimo se ovdje još na revolucionarna zbivanja koja su, posebice, kroz dvadeseto stoljeće, protresla duhovni život ljudskih zajednica.
Ovdje se prije svega misli na kršćanstvo koje je slijedom raznih okolnosti, postalo religijski izraz one skupine naroda, koji su u svoje ruke preuzeli razvoj pa i sudbinu Zemlje. Već u drugoj polovici osamnaestoga stoljeća, pojavom deizma koji je općeprihvaćen u obrazovanim krugovima, pokazuje se da su temelji vjere znatno poljuljani. U djelima La Mettriea, pak, javlja se čak sasvim otvoreno krajnji, negdje nazvan i vulgarnim, materijalistički ateizam. Francuska republika je 1793. de facto bila ateistička država, a religijske potrebe stanovnika trebao je zadovoljiti Kult razuma, što se nije dogodilo pa je Robespierre smislio neku pomirbu u štovanju «Vrhovnoga Bića» /Etre Supreme/, što također nije dugo trajalo. No i kad se ponovno uspostavilo, rimokatoličko kršćanstvo u Francuskoj nije bilo kao prije, svećenici su morali prisezati na Ustav i tek su Napoleonovi konkordati donekle normalizirali odnose između Francuske i Vatikana koji je ipak do samoga kraja ostao najtvrdokorniji protivnik kako Republike tako i Carstva. Kolika je bila moć crkve pod restauracijom Burbona, najslikovitije opisuje Stehndal u romanu «Crveno i crno» (bilj 2 – citat).
Pa premda sredinom devetnaestoga stoljeća izgleda da je crkva učvrstila svoje uzdrmane pozicije, to je samo privid. Posthegelijanska filozofija odbacuje kršćanske zasade. Schopenhauer ne želi više izvoditi mentalne vratolomije kojima bi na neki način osigurao božju egzistenicju (bilj 3 Heine citat), a njegovo duhovno dijete, Friedrich Nietzsche, jasno i glasno objavljuje svijetu – Bog je mrtav.
To je već kraj devetnaestoga stoljeća, vrijeme druge industrijske revolucije i, što je također važno naglasiti, jedan od najdužih perioda mira u europskoj povijesti zadnjih nekoliko stotina godina jer su od Francuske revolucije u Europi ratovi, revolucije i pobune izbijale skoro svakih desetak godina. Kad je 1871. okončan Francusko – pruski rat, skršena Pariška komuna i nastalo ujedinjeno Njemačko carstvo, topovi su na starom kontinentu ušutjeli sve do 1912. godine. Strogo astrološki gledano, Age of aquarius je već bio počeo i činilo se da počinje u znaku savršenog mira, no to je očito bilo samo zatišje pred buru. Te godine bile su period u kojemu je trebalo obaviti završni račun protekloga razdoblja, proteklih dvije tisuće godina.
Taj posao učinio je čovjek kojega je povijest zapamtila pod imenom Eliphas Levy. U svjim djelima (bilj. 4) Levy je iznio i javno objavio misterije kršćanskoga monoteizma, razotkrio Otkrovenje i na neki način zaključio rad teološko – okultne analize preovladavajuće duhovne struje Eona Ozirisa (bilj. 5).
Novi eon, Horusov eon, tehnološki gledano je započeo 1848., a pedeset i šest godina potom, objavio se svijetu (bilj. 6). 1904. godine u Kairu, Aleister Crowley, primio je spis Liber AL vel Legis i time postao prorokom Novog Doba.
Nedugo potom započeo je dugotrajan proces ratova, revolucija, kontrarevolucija i opće nestabilnosti. Sve ovo je, preciznošću koja neupućenom izgleda nevjerojatnom, predviđeno u samom tekstu Liber Legisa. Ako situaciju krajnje pojednostavimo, možemo reći da je tu riječ o usklađivanju. Prijelaz iz jednoga u drugi Eon, tehnički zvan i Ekvinocijem Bogova, uvijek je bivao popraćen zbivanjima kakva su se odvijala kroz dvadeseto stoljeće. No pitanje je ovdje drugo, što i kako u dvadeset i prvom?
- 01:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 19.01.2007.

n.j.u. 1

Zbog čega nam je sve ovo bitno da bismo razumijeli osnovno stanje društvenih odnosa u današenjm svijetu i moguće smjerove njegovih kretanja u budućnosti? Zato jer su ta duhovna previranja neodovjivi element koji uvjetuje društvena zbivanja. Ne uvjetuju «proizvodne snage» i njihov razvoj stanje duhovne nadgradnje u nekom društvu, kako su nas uporno uvjeravali Marx i Engels, nego obrnuto. Uostalom, u samoj kršćanskoj Europi postojale su i postoje zemlje s vrlo različitim stupnjem razvijenosti proizvodnih snaga, a pripadaju istom duhovnom i civilizacijskom habitusu. Možemo ponovno otići opet malo dublje u prošlost, u vrijeme helenizma, kad su, što se materijalne strane gledanja tiče, bili sazreli svi uvjeti za izum parnog stroja. Neki njegovi rudimentarni oblici i korištenje pare u mehaniki javljaju se u drugom i prvom stoljeću stare ere. Poznavanje matematike, fizike, mehanike i arhitekture toga doba pokazuje da su oni bili sposobni za ono što smo nazvali Prvom industrijskom revolucijom. Pa ipak do toga nije nikad došlo, upravo zato jer su društveni odnosi oblikovali razvoj proizvodnih snaga, a ne obrnuto.
A društvene odnose određuju u značajnom postotku upravo stavovi pojedine zajednice prema božanskom, ili možemo to nazvati i transcedentnim. Ono što se Budhi dogodilo pod smokvom, ili Muhamedu u spilji, odredilo je živote stotina milijuna ljudi do dana današnjega.
Ali povijest ljudskoga roda odvija se i razvija kroz vrijeme. To vrijeme ima, jasno, svoje zakonitosti i pravila. Možda najvažnije među njima je hod Eona, pojava koju su poznavali još stari narodi i pojava koja nije samo plod intelektualne spekulacije, nego ujedno i prirodna, fizikalna i astronomska, a predstavljena je hodom proljetne Zemljine točke, koju se stručno naziva precesijom.
Mora se još jednom kazati koliko je jadan i bijedan današnji naš odnos prema Svemiru i zvijezdama. Kolika bi neznalica ispao bilo koji današnji astronom u razgovoru s nekim egipatskim ili babilonskim svećenikom! Koliko agresivne ignorancije prikazuju suvremeni astronomski priručnici, u kojima se, obično u uvodu ili prvom poglavlju nalazi mali ali neizostavni pljucački pasus posvećen nipodaštavanju astrologije o kojoj ta gospoda nemaju ni pojma. To ide do tolike tragikomike, da se najvažniji dio astrologije, baš učenje o precesiji, uzima kao nekakv argument protiv drevnog zvjezdoznanstva.(2)
Ništa međutim, nisu bolji ni današnji astrolozi, ili bolje reći, oni koji same sebe takvim nazivaju. Jer i oni vole trabunjati o «dobu vodenjaka», nižući visokoparne besmislice koje se često spuštaju do tolikih banalnosti da ljudi rođeni od 21. siječnja do 22. veljače vjeruju da uskoro dolazi neko njihovo doba.
To, međutim, ni u kom slučaju ne znači da Novo doba, naredna epoha u razvoju čovječanstva doista nije otpočela. Ako ćemo se izražavati u astrološkoj terminologiji, najpravilnije ju je nazvati po znaku ili zviježđu vodenjaka (3) obzirom da je proljetna točka ušla u taj znak. I to baš burne i revolucionarne godine 1848. iako su se pokazatelji počeli osjećati i ranije. Nijedan prijelaz nije, naime, nešto trenutno nego se i po nekoliko stoljeća prije i kasnije osjećaju trendovi promjene. Svaka takva epoha traje po prilici dvije tisuće godina i oznčavaju je korjenite promjene i u svjetovnoj i duhovnoj sferi.
- 22:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 16.01.2007.

n.j.u.

Danas je već sasvim očito da su stare civilizacije imale potpun uvid u strukturu ne samo čovjeka nego i svemira, koliko god ga možda nisu toliko u materijalnom smislu, detaljno poznavali. Babilonski zvjezdoznanac nije vjerojatno znao koliko je svjetlosnih godina od nas udaljen Sirius, ili od čega se sve sastoji atmosfera na Jupiteru ali su pojavnosti planeta i zvijezda bile u njegovom znanstvenom i vrjednosnom sustavu, uklopljene u opću sliku. On je jako dobro znao da osim tog Jupitera na nebu, postoji, isto tako i «Jupiter» u čovjeku i da su kretnje tog nebeskog Jupitera odražene isto tako u promjenama koje nastaju unutar čovjekovog malog Univerzuma – Mikrokozmosa. Današnji proučavatelji povjesti vjerstava skloni su kazati kako su stari narodi «obožavali» zvijezde. To je samo djelomice točno. Oni su ih proučavali i poznavali, sigurno je da su njima bili zadivljeni, no primjeri histeričnog obožavanja kakvo možemo pratiti od Srednjeg vijeka na ovamo nisu bili za njih karakteristični. Obožavati A i mrziti B, stajalište je primitivnog čovjeka pa je možda ključno pitanje razvoja društva upravo to, kako se naša civilizacija koju držimo tako naprednom i koja u nekim svojim segmentima to doista i jest, u duhovnom smislu uspjela tako jadno srozati.
Riječ je prije svega, o konceptima shvaćanja Univerzuma, čovjeka i svega što ga okružuje, podjednako, u čemu izuzetno značajnu ulogu igra dimenzija vremena. Od koncepcije «Boga» kao nečega što je potpuno ne samo nadređeno, nego i odvojeno od Čovjeka, krećemo se prema koncepcijama koje Božansko prepoznaju unutar ljudskog mikrokozmosa, prema koncepcijama Boga unutar Čovjeka. Kršćani su sa svojom pričom o Isusu kao «Bogočovjeku», na neki način, dobro započeli priču ali su je uspostavom kršćanstva kao službene religije odmah, u startu upropastili. Oni kao da su išli za tim da pričaju o Novom zavjetu, a da život organiziraju prema Starom, judaističkom konceptu s njhovim monoteističkim gospodarom, vječno željnim krvi, kažnjavanja i izdavanja naredbi. Kao da se zaboravilo da, ako Bog može biti Čovjek, da bi tada i Čovjek mogao biti Bog. Gledano očima logike, kršćani su iz valjanih premisa izveli nevaljane zaključke. Među mnogim grješkama i zabludama, možda je ipak najgora ona o trajnosti i nepromjenjivosti takvih koncepcija, koje su uključivale i fizičko eliminiranje onih koji bi se usudili pormisliti nešto drugačije.
Ali isto se kroz vrijeme pokazalo, da je ljudska misao jača od svake dogme. Ljudsku težnju za slobodom duha, lomače nisu zaustavile.
- 21:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.01.2007.

naslov znate

2. POGLAVLJE

Sumrak ili zora Bogova ?
Svećenički stalež određuje moralni kodeks ponašanja čovjeka od pamtivjeka. I u najprimitivnijim društvima ta je uloga zastupljena i neprijeporna. U društvima koja su imala najidealniju proporciju između znanstveno-tehnološkog i društveno humanističkog razvitka, onom egipatskom, primjerice, ta je uloga izuzetno naglašena. Pa i u onim oblicima državne organizacije koje su se smatrale i nazivale ateističkim, dakle, raznim oblicima komunističkih diktatura dvadesetog stoljeća, preuzimali su razni komesari, sekretari, narodni vođe i slični, ulogu koja je zapravo oduvijek pripadala duhovnicima.
Kod pokreta na ljevici koji nisu bili pod komunističkom kontrolom, primjerice anarhistah, ta je nota bila još izraženija. Durruti je kazao u svom čuvenom intervjuu za sovjetske novine kako su oni organizirali štrajkove «samo iz solidarnosti». Hugh Thomas u svojoj studiji o Španjolskom građanskom ratu spominje kako je neki anarhist grdio dječaka što krade namještaj iz bogataške palače umjesto da ga razbije. Malraux, pak, opisuje seljake koji su radije zapalili crkvu nego da je pretvore u školu ili neku drugu javno korisnu zgradu. Zanimljiva raspra koja na kraju završava zaključkom seljaka da «čovjek iz grada to ne može razumijeti». Španjolska crkva bila je prva u progonu i denuncijaciji po selima koji su obično za posljedicu imali smrt stotina seljaka. Radničko – seljački pokret u Španjolskoj, imao je dosta značajki duhovnog pokreta.(1)
Može se reći da je ono što nazivamo «radničkim pokretom», onog časa kad je od ludističkog bijesa, prešao u pravi pokret, nužno trebao i morao stvoriti neku ideologiju. Čak i da je on sam nije stvarao, stvarala se ona sama, jer je to neizbježan proces.
No, ono što je izuzetno bitno za razumijevanje društvenih odnosa koji nastaju u drugoj polovici dvadesetog stoljeća i dalje se razvijaju kroz dvadeset i prvo, odnos je čovjeka i boga, Čovjeka i Boga ili Ljudi i Bogova.



p.s. ispričavam se svima koji mi ostavljaju komentare (ne)srećom nema ih baš puno meni iz nekog razloga to više nikako ne uspijeva učiniti samo se onaj cirkular vrti do besvjesti uzalud
- 23:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 09.01.2007.

i dalje upsrkos nejunačkom vremenu

No, bitno je primijetiti da kapitalističke velesile, nipošto nisu ukinule kršćanstvo pa ni sam pojam bogoštovlja. Naprotiv, on je zadržan i uključen u organizaciju života koja zapravo počiva isključivo na merkatilnim načelima. Bezbožnici su i nadalje bili proganjani ili makar šikanirani, dok je država bez imalo srama provodila potpuno bezbožničku politiku, uz blagoslov crkvenih struktura.
Sve ovo nije promaklo umnim ljudima koji su pratili smjenice društvenoga razvoja. Lavater, Saint – Simon, Fourier ili Owen, da spomenemo najpoznatije, počeli su izlaziti sa svojim idejama, dijagnozama i prijedlozima za kvalitetnu reformu društva, koje bi novonastalo stanje oslobođenja čovjeka moralo iskoristiti za uspostavu boljeg i humanijeg društva; u kojem bi nove društvene klase pronalazile puta do međusobne suradnje na dobrobit zajednice, ne samo onako kako je bilo pokušavano u srednjovjekovnim načinima organiziranja, nego na još većoj i kvalitetnijoj razini, koju je, na kraju krajeva, omogućivao i tehnološki razvitak. U svom su radu ovi prvi reformatori pokušali, prije svega, djelovati na svijest viših i obrazovanijih klasa, zalažući se za reforme koje bi išle odozgor prema dolje, a ne za revolucionarne stihije koje rjetko kad dostignu, a nikad ne održe zacrtane ciljeve. No odgovor na njihova nastojanja bio je slab i nikakav. Istinitom se pokazala stara izreka da riba od glave smrdi i ako se narod jest pokvario, tome je predhodilo urušavanje morala i odlike kod vladajućih slojeva društva. A za to ipak glavnu odgovornost snosi «prvi stalež» - dakle, svećenici



Kao što se vidi malo sam skratio porcije, izgleda da se čitatelji preplaše predugačkoga posta. Ne čudi me to, dogodi se i meni....
- 21:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 02.01.2007.

nastavci slijede

Evo daljnji nastavci "Nejunačkom vremenu usprkos":


No,ono što se dogodilo je proces u kojem je feudalac nestajao s povjesne pozornice, a seljak se domogao zemlje. U većini europskih zemalja to se dogodilo još sredinom XIX stoljeća. Na mjesto seljaka glavni motor revolucionarnih pokreta na europskom zapadu postaju tvornički radnici – proleteri.
O proleterima se kroz proteklih stoljeće i pol napisalo tone i tone knjiga pa ipak, sva su predviđanja vezana uz njih uglavnom se pokazala netočnima. Svakako tu spadaju Marxove teorije o revolucijama koje će prvo izbiti u naprednim industrijskim zemljama, a događalo se upravo suprotno. Zapravo, u pravim razvijenim industrijskim zemljama devetnaestoga stoljeća proleterske revolucije nisu ni izbijale. Prva prava radnička pobuna je lipanjska pobuna u Parizu 1848. no ona je ostala na razini pobune. Ono što bi se moglo nazvati revolucijom tek je Pariška komuna no i ona, kako vidimo, izbija u Francuskoj koja je po industriji daleko iza Britanije, Nizozemske, Belgije i SAD-a. Pa i u Francuskoj, porazom Pariške komune, prestaju revolucionarna gibanja, a u gore spomenutim zemljama ih nije ni bilo. Doduše, radnički pokret postojao je svuda i radnici su, štrajkovima i bojkotima, vodili borbu za poboljšanje svoga statusa koji je u to doba bio toliko udaljen od najelementarnijeg ljudskog dostojanstva, da je to današnjim generacijama doslovno nemoguće zamisliti. Onaj tko danas radi osam sati dnevno, šest dana u tjednu, teško može shvatiti da su se ljudi nekad borili za takvo stanje i da su u toj borbi nerjetko gubili i život, a još češće bili zatvarani i mučeni. Naravno, njihovo tadašnje stanje bilo je još gore jer radni dan od deset i više sati nije bio nikakav izuzetak nego pravilo. Djeca, mlađa od deset godina, bila su također smatrana sasvim normalnim dijelom industrijskog proizvodnog procesa, a kako je to izgledalo može se najbolje informirati u pripovjetki «Otpadnik» Jacka Londona koji je uostalom, tu sudbinu prošao na vlastitoj koži.
U revolucije u njihovim početcima ulaze i sami kapitalisti. Točnije, oni Francusku revoluciju faktički započinju i omogućuju njezin nastanak. Kapitalisti, krupni industrijalci i bankari, traže izjednčavanje s plemićkim i svećeničkim staležom, mogućnost obavljanja državničkih funkcija i slobodno tržište. Tijekom Francuske revolucije, ova klasa ostvaruje sve svoje ciljeve i nastavlja sa svojim usponom do dana današnjega. Njima nije smetalo oslobođenje seljaka, pače, išlo im je u prilog sve što može oslabiti feudalnu klasu, a nisu gajili ni posebne simpatije prema katoličkom svećenstvu. Činjenica je da su zemlje s razvijenim kapitalizmom uvijek više težili protestantskim oblicima kršćanstva. Oni su, doduše, željeli odvojiti crkvu od države ali nisu željeli odvojiti državu od crkve. Njima je trebala crkva koja nije jaka financijski i koja se teško može oslanjati na ikakve transcedentne autoritete, pa bio to neki davni svetac ili papa u Rimu. Trebala im je crkva koja će zapravo služiti kao neka vrsta državne ideološke službe, a mnoge protestantske zajednice su to doista i postale, bez obzira na sigurno plemenita nastojanja njihovih tvoraca za oslobođenjem od papinske tiranije.
Ali kad su proveli sekularizaciju i uništili ili ograničili veleposjed, kapitalisti nisu željeli više nikakvih revolucionarih zbivanja nego kako im i samo ime kaže, kapitalizirati svoje uspjehe. Cijenu kapitalističkih uspjeha plaćali su radnici.
Radnik, proleter, zapravo se po malo čemu razlikuje od toliko ozloglašene slike antičkoga roba. Radnikove osobne slobode i «građanska prava», u stvarnosti su puka lakrdija, a čak ni tu lakrdiju im kapitalisti dugo nisu htjeli odobriti, držeći ih izbornim cenzusom daleko od biračkih kutija. A isto kao i rob i proleter može postati skoro pa svatko. Kome je god (financijska) sreća okrenula leđa, u kapitalizmu se preko noći pretvara u proletera i to što je neko društvo otišlo dalje u razvoju tih nakaradnih društvenih odnosa (ili kako bi se oni sami izrazili, «što su napredniji») to je manja mogućnost preživljavanja izvan tog proizvodnog lanca. Vrijedi primijetiti kako je to u stvarnosti priličan korak nazad u odnosu prema srednjem vijeku i razvijenom feudalnom društvu čiji su društveni odnosi bili u svakom slučaju i pravedniji i s puno više socijalnog osjećaja.
Tu dolazimo do one točke u društvenom i povjesnom razvoju gdje se dodiruju ekonomija i teologija. Jer, srednjovjekovna država je «Civitas Dei», sv. Augustina, nadahnuta Biblijom i kršćanskim naukom. Ona je bez imalo sumnje, dijametralno suprotna sekularnoj republiki koja svoj zamah hvata kroz devetnaesto stoljeće i u kojoj središnji misterij čitavog ljudskog bavljenja pa tako i onog vezanog uz državu, nije odnos čovjeka i boga, nego materijalne pojavnosti svakodnevice.
- 13:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 29.12.2006.

nejunačkom vfremenu....

evo daljih nastavaka analize vremena prošlih, a doći ćemo i do sadašnjih pa i budućih, strpljenja.Ne znam iz kojeg razloga ne mogu ostavljati komentare pa svima koji su me pitali uobičajena a neizbježna pitanja poručujem da sam tamo gdje bih trebaio biti i da sam onako kako sam si napravio da budem.


Očito, stvari nisu tako jednostavne i da bi se razumjeli društveni procesi koji su se odvijali i sukobljavali kroz XX stoljeće, potrebna je dublja analiza. Situacija koju imamo danas i koja prijeti da se petrificira i nastavi bilo u nedogled, bilo do neke kataklizme, obvezuje nas da preispitamo djela naših djedova ili očeva.

I POGLAVLJE
Preduvjeti društvenih procesa dvadesetog stoljeća
Dvadeseto stoljeće nemoguće je shvatiti bez potpunog razumijevanja svega onoga što se, prije svega u Europi ali i drugim djelovima svijeta zbivalo u stoljeću kojemu je predhodilo. Pa i više od toga. Čak i danas mogu se jasno pratiti linije djelovanja koje su korjene i prapočelo imale i u osamnaestom. Točnije od vremena koje je neposredno predhodilo Francuskoj revoluciji.
Još 1648. kad je Westfalskim mirom okončan tridesetogodišnji rat, počelo je jedno sasvim novo uobličavanje Europe. Razdoblje koje obično nazivamo Srednjim vijekom i koje se počelo sasipati još krajem XIV stoljeća, definitivno je završilo. Stoljeće vjerskih ratova na kraju je završilo nerješenim rezultatom. Ali samo naizgled. Istina, katolička protuofanziva nije postigla svoj konačni cilj –uništenje protestantizma ali isto se tako može reći da vrijedi i obrnuto. No procesi u jednoj i drugoj, katoličkoj i protestantskoj Europi bili su isti, samo što su oni u protestantizmu išli brže. Taj proces bio je proces raspada feudalnog, organskog društva i ulazak u vrtlog novčanog društva, prvobitne akumulacije kapitala gdje novac polako ali sigurno postaje jedinim kriterijem i mjerilom. Dok su katoličke zemlje takve procese zaustavljale što ideološkim, a što nepatvorenim fizičkim nasiljem, Britanija, Nizozemska i u manjoj mjeri i skandinavske zemlje su do sredine osamnaestog stoljeća postavile potpuno novu organizaciju društva u kojemu je znatno ograničena kraljevska vlast, a moć i utjecaj u društvu poklapaju se s nečijim financijskim sredstvima. Nije taj proces ni tamo išao nimalo bezbolno i primjeri bijede i beznađa bili su česti i nemilosrdni.
Ipak, Britanija i Nizozemska uspjevale su socijalnu strukturu držati pod kontrolom zahvaljujući svom kolonijalnom carstvu koje je moglo amortizirati potrebe nastajuće industrije i služiti kao sigurnosni ventil za odljev prekomjernog stanovništva. Također, zbog većih seksualnih sloboda nego u katoličkim zemljama ni prirast stanovništva nije bio toliko fatalan.
No sve to nije vrijedilo i za Francusku koja je kao glavna kontinentalna sila tu svoju ulogu sve teže podnosila. Kad je nakon Sedmogodišnjeg rata Francuska ostala bez američkih kolonija, situacija je bivala sve težom. Procesi koji su se odvijali u Engleskoj tu nisu bili mogući zbog jake apsolutističke monarhije i velikog utjecaja katoličke crkve. Nadalje, Nizozemska nikad nije ni imala plemstva u francuskom smislu te riječi, dok su oni u Engleskoj ili se pretvorili u kapitaliste ili propali. Francuski feudalac našao se u bezizlaznom položaju; on više nije imao od koga štititi i braniti svoj feud koji je postao sastavnim dijelom jake države, a nije s druge strane, prešao na neke druge oblike privređivanja i njegov položaj je postao neodrživ, pretvorio se u društveni balast. Međutim, činjenica da je Francuska kroz osamnaesto stoljeće funkcionirala ipak na taj način, omogućila je stvaranje značajne duhovne i intelektualne elite koja je imala vremena i sredstava da promišlja smjernice društvenoga razvoja ili da mecenatstvom omogući drugima da to čine. Jasno je da se Voltaire, Rousseau, Diderot, d'Alembert… nisu mogli pojaviti ni u kojoj drugoj europskoj zemlji toga doba.
I tada 1789., formula bi bila: ideološka priprema plus teška gospodarska kriza i eto nam Revolucije, a vidi se da taj obrazac vrijedi sve do duboko u dvadeseto stoljeće. Odjek Francuske revolucije tresao je svijetom punih dvije stotine godina i danas kao da je stao. Samo u Francuskoj su u XIX stoljeću bile još tri velike i triput toliko manjih revolucionarnih gibanja što danas zvuči teško shvatljivim.
Da bismo to bolje razumjeli trebamo vidjeti koje su to strukture koje revoluciju, od kojih su nam događaji u Francuskoj samo najplastičnija paradigma, zapravo izvode. Kao prvo tu su seljaci koji u to doba traže jednostavnu stvar, da im se prizna vlasništvo na zemljom koju obrađuju i da se oslobode kmetskih obveza koje u kapitalizmu postaju besmislene (što ne znači da su to bile i u feudalizmu, kako su brzopleto zaključili liberalni i komunistoidni analitičari). Seljaci su taj cilj i ostvarili. Bezemljaša i težaka kao socijalne skupine više nema ili su brojem, a time i utjecajem zanemarivi. Seljaštvo koje je stoljećima hranilo revolucionarne pokrete i popunjavalo revolucionarne vojske, danas je sve više stup kontrarevolucionarnih procesa. Kako pod Napoleonom, tako i pod Garibaldijem, seljaci su ratovali protiv plaćenika, dok danas upravo seljački sinovi najviše popunjavaju redove plaćeničkih legija koje ratuju za novac i interese vladajuće kapitalističko-političke vrhuške.
- 17:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 22.12.2006.

ČESTITKA

Svim ljudima Volje sretan početak Zime i jarčevoga Sunca!
- 00:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 19.12.2006.

dida piše

Ne znam, dragi moji čitatelji i čitateljice, koliko vam je poznato stanje i sranje u djelatnosti koje zovu izdavaštvo. No i sama činjenica koliko nas se uhvatilo blogiranja kao jedinoga načina da svoje misli i uradke kako tako priopćimo svijetu i svekolikoj javnosti, pokazuje dovoljno. Sve u svemu to bi se stanje moglo najbolje opisati tako da se malo proširi stara narodna poslovica: «Tko želi čitati knjige, neka ih sam i piše i, naravno, izdaje»!
Kako imam dosta takvih uradaka na lageru, na kraju asm odlučio odustati od besmislene borbe s kojekakvim izdavačima i pustiti knjige u slobodnu elektroničkomrežnu džunglu pa neka se same snalaze. A ćemo započeti s jednim podužim umovanjem o koliko-toliko istinitoj povijesti, jadnoj sadašnjosti i mogućoj boljoj budućnosti svijeta i čovjeka. Preuzetno? Pa očito da jest ali s obzirom tko sve danas kroji sudbinu naroda, država regija itd ne vidim razloga da se u tome i sam ne okušam. Ustalom, ako vam se da, ajte i vi!

NEJUNAČKOM VREMENU USPRKOS

Živimo li doista u nejunačkom vremenu? Ako da, kako je to moguće? Snovi i nade čovječanstva upirale su se kroz čitavo dvadeseto stoljeće baš prema ovim vremenima, prema razdoblju od dvije tisućite godine na dalje, kad bi se trebalo početi ostvarivati sve ono o čemu su generacije sanjarile kroz tegobne periode povijesti. Futurološka predviđanja rađena još krajem sedamdesetih godina, prikazuju nam početke dvadeset i prvog stoljeća kao neku vrstu raja na Zemlji; ne samo golem tehnološki razvoj, primijenjen u područjima svakodnevnice, nego i bolji i pravedniji odnosi među ljudima, izumiranje eksploatacije, pobjeda nad bolestima, iskorjenjivanje gladi i bijede, oslobođenje od religijskih zabluda i praznovjerja te ekspanzija svemirskih otkrića i osvajanja – to su bili stavovi u koje je vjerovala većina obrazovanog svijeta. Pače, sumnja u navedeno zvučala je nevjerojatno. «Dvi iljade i druge, mi ćemo poć na misec, u miru da provedemo lito», pjevao je 1975. Oliver Dragojević i ne bi se moglo reći da su stihovi te bezazlene pjesmice pobuđivali negodovanje kao plitka promidžba ili zabavnjačko bulažnjenje. Knjige za djecu i mladež bile su pune crteža i ilustracija tipa svijet 2000. u kojima je sve vrvjelo od letećih strojeva i antigravitacijskih vozila, oko Zemlje su kružile svemirske sonde s posadama od nekoliko stotina ljudi, ratni sukobi nestali su s lica Zemlje i svijet je stremio zajednički prema prelasku u drugačije oblike organiziranja i postojanja. Smatralo se da su slike budućnosti kakve su predviđale «Gvozdena peta» ili «1984.» u potpunosti izbjegnute. Razvoj, napredak, blagostanje, jednom rječju – svijetla budućnost, bili su ono u što se vjerovalo kao aksiome. Danas, 2004. godine svi ti stavovi i slike podjednako izgledaju kao predviđanje budućnosti i to ne neke bliske, od kojih par desetljeća, nego daleke i vrlo teško dostižne. Što se to dogodilo?
U političkom smislu, svijet doista jest doživio goleme promjene. To su, međutim, jedine. A nisu sve bile, makar u potpunosti usmjerene k Boljemu. Neljudski sovjetski boljševički sustav, uništen je, no što je došlo na njegovo mjesto? Može se reći da su stanovnici istočnoga bloka nekad živjeli u siromaštvu i strahu, a da danas žive u bijedi i nesigurnosti. Ruska policija ne progoni više mentalne i verbalne delikte i više-manje izmišljene disidente, nego se bori s čečenskim terorističkim napadima. Riječi su zamijenjene bombama. A u tom okruženju nesigurnosti i straha koji je samo promjenio smjer iz kojeg dolazi, ljudi žive jadno i kukavno kao nekad. Pa i više, jer neke tekovine socijalizma pa čak i onog boljševičkog izbrisane su u potpunosti. Nema više državne stanogradnje, besplatne zdravstvene zaštite i školstva. Siromašni bivaju sve siromašnijima, bogati sve bogatijima, s time da je jedini mogući početni kapital za bogaćenje, kriminal povezan s politikom.
Još je teža sudbina zadesila stanovnike bivše SFRJ. Jer, dok su građani Sovjetskog bloka ipak, kad se sve sabere, proračuna, pokrati i sredi za koji milimetar i gram pomaknuti k nečem ako ne boljem, ono makar manje tegobnom, dotle se na balkanskim prostorima u mnogo čemu otišlo doslovno unazad.
No ni tu nije situacija baš tako jednostavna. Jugoslavenski socijalizam bio je, bez dvojbe, ugodniji za život od boljševičkog. «Jugoslavenima» nije trebala policijska dozvola ako su željeli posjetiti rodbinu u susjednom gradu, a onaj tko nije bio politički proskribiran mogao je putovati (čak!) u inozemstvo. Ipak, glavna razlika između Jugoslavije i zemalja Varšavskoga pakta očitovala se u društveno-političkom i gospodarskom uređenju. Država, naime, nije bila vlasnik sredstava za proizvodnju, njima su upravljali i gospodarili sami zaposlenici. I to podjednako u tvornici i školi, rudniku i izdavačkoj kući, pekari ili zdravstvenoj ustanovi. Izgleda pomalo bizarno da su se ljudi koji su živjeli u takvim uvjetima, uz besplatnu zdravstvenu zaštitu, potpuno besplatno školovanje koje je uključivalo i znanstvene stupnjeve, realne mogućnosti za dobivanje stanova na korištenje koje je de facto značilo vlasništvo, primjereno radno zakonodavstvo koje je štitilo radnika, dobro izbalansiranu zakonodavnu vlast koja je uz lokalnu samopupravu obuhvaćala i strukovne predstavnike, na kraju uzeli puške u ruke i «oslobodili se» svih tih blagodati. U Jugoslaviji nije bilo ni nekakve materijalne bijede u razmjerima Rumunjske, naprotiv prosječni standard bio je daleko iznad onoga na istoku Europe, a nadmašivao je i neke zemlje zapada kontinenta.
Pa ipak je sve propalo.
- 16:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 16.12.2006.

izgubljeno - nađeno

Imam osjećaj da su meteorolozi ili ti ga pogađači vremena potpuno se pogubili i da više nisu u stanju dati prognozu ni od danas za sutra. Evo jučer su najavili razvedravanje i toplije, a bilo je oblačnije i hladnije. Kad sam putovao neki dan bacili su me u gadne probleme jer su najavili, dobro se sjećam, sunčano s promjenjivom naoblakom, a kišilo je čitav dan i to ne samo do Kapele nego skoro i do Sv. Roka. Prvo mi se odužilo nošenje stvari, a po putu da ne govorim. Tko je već vozio po kiši s brisačima koji se raspadaju zna o čemu govorim.
I tako oni lupetaju koješa i nikom ništa. Sad, ne mislim ja da bi ih trebalo kažnjavati po šerijatskom pravu ali neko upozorenje bi valjalo. Pogotovo danas kad su uspjeli uvjeriti svijet da je meteorologija kao pouzdanija znanost od astrologije što se baš i ne bi moglo reći. Doduše, astrologija uvelike ovisi o sposoobnosti astrologa, a kako je dobrih malo i kako se k tome astrologijom naziva i ono što s astrologijom baš nikakve ali doista nikakve veze nema, kao što su nekakvi novinski horoskopi, onda je teško tu doći do neke čvršće istine.
Osim toga i samo ime horoskopa (gledač sata) govori nam da bez sata rođenja nema ni horoskopa. Ovo što se nama nudi i nisu horoskopi za ljude nego za znakove. Doduše ništa čudno, i u medicini ne liječe čovjeka nego bolesti, politika se ne bavi poboljšanjem društva nego osiguravanjem i izvlačenjem profita, a o stanju u kojem se umjetnost nalazi bolje i ne govoriti, a kamoli pisati.
Kad sve to vidim možda sam bio i prestrog prema meteorolozima ali sjebaše mi dan pa me to potaklo. Nisu oni krivi ako je loše vrijeme ali takav im je horoskop.

To je bio post koji se izgubio ali vidjeh nekidan da se izgleda izgubio dvaput pa evo ga sad, možda nije aktualan ali nije ni ovo izvještajna agencija. Malo sam prorjedio pisanja, eto, bavim se više drugim stvarima, nekako učestalo pisanje, barem se meni tako čini, obično je spojeno s nezadovoljavajućim stanjima u ostalim područjima života.

- 23:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.11.2006.

Der Weg zurueck

Nisam još baš pri internetu ali sam pronašao neke načine da doprem do ove, kako je zovu, virtualne stvarnosti. Vuče me sad da se raspišem o samom problemu stvarnosti, točnijei ma li stvarnosti uopće i ako da, gdje je i što je ona uopće, ponukan nedavnim n-tim gledanjem Matrixa 1 gdje se spomenula ona čuvena rečenica «Ther's no spoon», no malo ću se ipak zaustaviti na jednom predpitanju. Naime, o takvim stvarima kao što je primjerice, stvarnost, kao da više nitko uopće ni ne zbori. Uopće, teško je pronaći čovjeka s kojim možeš prozboriti dvije tri koliko toliko metafizičke rečenice. Kad kažem metafizičke ne mislim na one koje će u tom paketu razglabati svoja mistična iskustva u Međugorju ili sličnim mjestima jer ako s nečim metafizika nikad nije imala išta zajedničko, onda su to barbari i vulgariteti.
Mislim da sam o toj vrsti krivovjerja dovoljno kazao u poglavljima naslovljenima «Evanđelja po Ludi».
Vratimo se radije na to kako je materijalizam pojeo svu svoju djecu, a sad preživa sam sebe šireći još ono jedino što je preostalo – ništavilo. Primjećujem ga sve više i na blogovima, nekako odasvuda izvira, iz svih otvora svoju glavu pruža kao polikefalna neman. Neki čudan nihilizam, nihilizam nečinjenja, za razliku od onoga od prije sto i pedeset godina koji je bio okrenut djelu, odporu, prosvjedu – ovaj neonihilizam samo bi preživao ili čak ni to. Ljudi kao hodajuće ljušture prizivajućeg ništavila, eh nije lako tim kreketom okružen biti.
I taj kreket kojeg iz neke konvencije nazivaju govorom i to je zapravo posebni fenomen. Nedavno mi se par puta dogodilo da istim ljudima pripovjedam iste pripovjesti iz jednostavnog razloga jer mi postavljaju iz mjeseca u mjesec ista pitanja, a očito trenutno zaboravljaju odgovore. Ako ih zapamte, tad meni nakon kojeg dana ili tjedna prepričavaju moju vlastitu priču kao svoju.
Ako ništa u vremenu nstanka ovoga teksta došlo je do pozitivnih promjena u odnosu na početak istog, to jest izvršio sam one važne korake koji su, između ostalog, za posljedicu imali i to da opet mogu slobodno i do mile volje pristupati mreži koliko god hoću. Eh, onaj tko je to već napravio razumjet će kad kažem o kako je lijepo konačno otići iz Zagreba!
I kako kaže Melanchton (je li baš on?) «Oh, sad dolazi nešto novo!» Kod njega je to bio Martin Luther, a moja situacije mu je toliko slična da bi svaki komentar bio suvišan no vi isto komentirajte, volim ja to čitati….
- 22:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 27.10.2006.

Kritičari i ostali bi mogli reći odmah u startu da tko mi jekriv kad slušam HKR, međutim, slušao sam glazbu i ne gledajući, a kad sam čuo najavu za emisiju "Budi mlad" ili tako nekako doista su me zaintrigirali. Evo što sam upamtio: kao prvo razgovor ugodni sa službenikom gradskog groblja Mirogoj, uvijek veselim i nasmješenim zatim tužna priča o tome kako je teško biti kršćanin u Norveškoj i na kraju ono što me i natjeralo da sve to odslušam, priča kako je Helloween postao Hollyween, pa pođimo po redu.
Razgovor s pogrebnikom je zapravo bio i zanimljiv, samo što su voditelji bili očito napušeni, posebice voditeljica pa joj se par puta dogodilo da nakon uvoda o najvećem groblju i slično prasne u grohotan smijeh prekasno prikriven jingleom, voditelj se bolje kontrolirao ali mu se u glasu dobrano čulo da se kontrolira.
Student koji se iz Norveške vratio kući u Hrvatsku studirati kod Jezuita bio je isto na svoj način zanimljiv. Pogotovo kad je objasnio da je u Norveškoj imao problema kad se javno izjasnio kršćaninom; ono, ne nekih ozbiljnih problema nego su jednostavno smatrali da nije baš normalan. Također kako nije htio studirati religiju i filozofiju u Norveškoj jer da tamo o tome uče kao o nekoj davnoj pomalo luckstoj maniji čovječanstva koja se zvala religija kad su se ljudi bojali i vjerovali u koješta pa je onda došao kod nas gdje je sve to još na snazi i gdje kršćane ne smatraju luckastim ili zahirilim nego su jedan od odlučujućih čimbenika u društvu. Di su Norvežani od nas, uostalom što da pošten čovjek pomisli o zemlji koja uporno ne želi ući u EU, eto do čega to vodi!
No treći prilog bio je ddoista zanimljiv i poučan da mi je zamalo iz ruke ispala čaša s vinom kojim sam zalijevao ove velike eterične istine. Dakle, neki dominikanci su pred koju godinu nakon duge i pomne analize (i tko zna koliko vina prim. pis.) otkrili da Halloween zapravo znači "pakao pobjeđuje" i stoga su u dubokoj brigi odmah smislili nešto da svom vječitom rivalu s dna ljestvice pomrse račune u derbiju začelja te osmilili akciju Hollyween koja prema njima znači "svetost pobjeđuje" (to što bi za ovakva tumačenja morali na produžnu iz engleskog, nikom ništa prim. pis.), a jedna od takvih manifestacija održati će se i za ovogodišnju Noć vještica (ovaj, hrvatski i domaći naziv za H. se na HKR-u ne usuđuju spomenuti to nije prim. pis. nego napušenih voditelja) i time će se dati prilog ppobjedi svetosti, prikazat će se životi raznih svetaca koji su nabrojeni a napušeni voditelj (ipak je to moj čovjek, o voditeljici da i ne pričam, više se niej čula valjda je išla povući koju crtu da se skulira) se odmah zainteresirao za sudbinu opće poznate svetice (tako su je najavili) Svete Perpetue Felicite (ali ne i Mobile a baš bi joj dobro stajalo a možda bi s jednim Tau križem dobila i sponzora i to moćnog). No nismo to uspjeli saznati jer treba doći na Hollyween pa vidjeti.
Sumnjam da ću se tome pridružiti jer već skoro desetljeće redovito slavim Noć Vještica, Helloween, Oktobarskog Konja ili kako vam drago pa sve najbolje za istu noć i vama želim, a kako sam bio dobar i miran puna dva mjeseca bilo bi vrijeme da se malo i Didarogo izdrogira možda mu štogod padne na pamet, tako su radil još stari Perzijanci, a danas vjerojatno Norvežani, voditelji i ostali. Čuujemo se poslije blagdana!
- 18:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 10.10.2006.

povratak

Evo, opet sam tu, među vama u virtualiji, državi blaženih ili prokletih, po volji. Nije me dugo bilo, a ni sad me neće biti baš često jer su mi pristupi internetskim hodnicima poprilično otežani pa pišem odkud stignem osim ako se uprava bloga nije baš tad sjetila nešto reformirati što se isto jednom dogodilo.
Puno se toga zbilo u proteklom periodu, a zadnje sam zapazio jedan hrabar i ponosan gest jedne djevojke a i njenih trabanata također, koji je odmah u ljigavo grabežljivoj medijskoj sferi proglašen "slučajem Mala Mare". Jedini slučaj i to žalostan je da malih Mara nema više ali nadam se da će njenim svijetlim primjerom hoditi i ostali heroji i heroine borbe za seksualno oslobođenje Čovjeka. Drago mi je i ponosan sam da je i hrvatski narod tome dao svoj doprinos. Dalo bi se o ovome i puno više ali kako rekoh u okolnostima sam koje me prisiljavaju na lakonsko izražavanje, a mislim i da je smisao bio jasan. Viva le gang bang e viva la revolution!
- 19:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.07.2006.

droga kao baba roga

Korčula je pod opsadom, represija i nasilje svekolio traju i dalje. Medijska kampanja i galama protiv «dilera», u sklpu opće kampanje protiv «droge» ne jenjava, a glupa i neobavještena javnost majmunski odobrava. Uostalom, kad se u ovoj zemlji po toliko pitanja krši ustav, zašto ne bi i po ovome. Koga briga za osobne slobode, koga briga što se ne shvaća da droga nije šteta ili samo šteta nego da od nje ima i može biti i te kakve koisti, za pojedinca, skupinu i širu zajednicu, odnosno državu.
No prvo u ustavu. Nemoguće je pod ustav RH kao i bilo koje koliko toliko prosvjećene zemlje podvesti sulude zakone o zabrani konzumiranja bilo čega, a pogotovo takvih supstanci kao što je droga. Priče da je ona škodljiva za zdravlje obična su nklapanja za malu djecu, bolje reći licemjerje. Jer otkad to zakon brani konzumaciju stvari opasnih za zdravlje? Ne moramo uopće ni povlačiti svima dobro znane primjere duhanskih proizvoda i alkohola, može se krenuti po policama trgovina i nasumce izabrati desetak proizvoda, kladim se da bi u svakom poštenom laboratoriju otkrili da njihova dugoročna uporaba ne može našem zdravlju nikako pridonijeti na bolje. Kakvu korist npr. zdravlju nose gomile konditorskog smeća uglavnom uvezenog iz EU koje se sastoji samo od sladora i pojačivača okusa i konzervansa? Ili isti primjer s raznim grickalicama prezasićenima solju i istim tim umjetnim aromama. Je li itko primijetio da se npr deep umaki koji idu uz tortille i slično uopće ne drže u hladnjacima i stoje na policama tjednima ili mjesecima bez straha da će se pokvariti, kakvih sve kemikalija ima unutra, bolje da ne znamo.
No to je sve legalno ali ako se čvojek hoće malo pobrinuti i za dušu pa i odmoriti iscrpljeno od rada umorno tijelo uz pomoć od vajkada poznatih i us vim pravim civilizacijama cijenjenih supstanci, tada ga zakon progoni. Pojednsotavljeno rečeno odmor je protuzakonit, prosvjetljenje je protuzakonito, spoznaja je portuzakonita, istraživanje vlastite biti i nutrine također je u suprotnosti sa zakonom kojeg su donijeli kreteni koji ne bi znali razlikovati joint od bonbona.
Istovremeno oni uza svu svoju medijsku podršku uvjeravaju one koji ne znaju da je to u njihovom interesu i da oni time nešto štite. Pobogu, što? Ako uzimanje droge nosi neke rizike, a nosi, ipak, nisu ti rizici ništa veći od vožnje automobilom, surfanja, pušenja, a manji su sigurno od letenja zmajem, freeclimbinga, ronjenja na dah i sličnih legalnih aktivnosti. Uotalom oni nesretnici koji su doista i doslovno umrli od droge, vrlo vjerojatno bi bili i danas živi da su to što im je trebalo mogli nabaviti na normalan i kulturan način s provjerenom kvalitetom. A da se heroin kao u početku dok je bio legalan prodaje u desetgramskim bočicama bi li se ljudi doista išli bosti? No, naravno, netko je shvatio da će zabranom cijan skočiti stostruko i nažalost, izgleda da doista nema nikakve druge mudre filozofije iza totalno nakaradnog ponašanja većine današnjeg svijeta koji se u svom neznanju i ludosti smatra civiliziranim.
U današnjem progonu narkotika i ljudi vezanih uz to bilo strukovno bilo kao potrošači, ima ostataka one pogubne manije proganjanja koja je harala Europom u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću i kad je glavu izgubilo najmanje 200.000, a možda i milijun ljudi pod optužbama za vještičarenje. Istina danas se uglavnom ne gube glave nego se ide na robiju i uništavaju mogućnosti za kvalitetan život, no to je i jedini napredak. Bizarne i iracionalne optužbe, potpuno nerazumijevanje javnosti o čemu se uopće radi, zakondoavci koji pišu zakone o nečemu o čemu pojma nemaju, bezsavjesni «stručnjaci» koji iz ideoloških ili merkantilnih pobuda podgrijavaju takvo stanje. Kad čovjek sluša Sakomana i njemu slične mora se prisjetiti poznatog matematičara i filozofa Bodina koji je u Francuskoj objavio knjigu protiv vještica gdje je založio za još žešće i strašnije progone. Njegovo je mišljenje imalo težinu jer je bio jedan od najcjenjnijih umova svojega doba, zasjenio ga je tek Descartes (koejga su isto optuživali da je vještac) i taj Bodin se čak žalio da je za vještice i vještce smrt na lomači preblaga i da bi se moralo izmisliti nešto žešće. Sve one koji su izražavali sumnju u postojanje vještica i upozroavali na nelogičnosti u cjelom tom krvavom procesu, Bodin je jednostavno optužio da su sigurno is ami vještci i vještice i da je svako tko tvrdi da vještice ne postoje u stvari njihov suradnik i pomagač. Ne treba zaboraviti da je i u progonim corpnica bilo također mterijalnog interesa jer je dobra ubijenih uglavnom prisvajala crkva ili lokalna uprava.
Nemoguće je ne pronaći sličnosti sa današnjims tanjem, jer ioako veliki broj ljudi i to upravo obrazovanih i pametnih ljudi pa i ljudi koji rade u medijima i sami promiču antidroga histeriju, jako dobro zna da je većina onoga što se o drogi piše i govori neistina i smišljena laž za račun iskvarene politike, crkvenih krugova i krupnoga kriminala ali šute kao zaliveni. Šute, jer da progovore proradio bi Bodinov poučak, onaj koji se zalaže za istinu od rogi ili je i sam narkoman ili je potplaćen od dilera, trećega nema.
Dođe mi sa zbilja da se pod ove redke podpišem imenom prezimenom i bojem telefona ali ipak ne ću iz jedingo razloga što bih timenarušio koncpet bloga koji po meni nema smisla ako nije anoniman no zato ću svakako učiniti nešto slično na nekimd rugim medijima, to vam obećavam.
- 10:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.06.2006.

vijesti o Inari Vachs

Inari Vachs je rodila dijete i živi s njim u Kostariki, osim kad povremeno dolazi nastupati po SAD-u. To sam nekidan vidio na mreži pa priopćavam dalje. Za one koji en znaju Inari Vachs je zvijezda meni jedne od najdražih umjetnosti – pornografije. Trenutačno snima za Playboy TV u USA i drži plesno erotske predstave širom Amerike, u ovom mjesecu u klubu «Pink Horse» u Atalanti. Njene filmove bih svima toplo preporučio,a osobine su joj izuzetna ležernost i prirodan nastup, istinsko uživanje u svom poslu i vruhnski oralni seks za kojeg scene je dobila i nagradu 2001. godine, dok je 2000. bila proglašena za Star of the year, američke porno industrije.
Bio bi red da uz ovakvu temu opermim stranicu i nekom njezinom fotografijom, no nekako mi baš ne ide dobro sa stranicom pa će to vjerojatno izostati, kažem vjerojatno jer ću ipak pokušati. No, koga zanima može se njenih slika i filmskih inserata po internetu relativno lako pronaći. Ima i jedan zanimljiv intervju koji je dala jednom od vodećih porno novinara Anthonyju Petkovichu (konačno i neki Hrvat u porno industriji!) u kojem se osvrnula i na svoj rad i problematiku pornografije u cjelini i to na vrlo zanimljiv i dopadljiv način i svakako je za preporučiti to pročitati. Ako mi se bude dalo, prevest ću ga i postaviti.
Tako porno umjestnost napreduje i cvate, samo smo mi na tom polju krajnje zaostali, trebalo bi reći Antohonyu da malo prosvjetli «stari kraj».
- 11:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 06.06.2006.

Dida The Beast 666

Potaknut provalom svakojakih glupaija vezanih uz današnji datum, 6. lipnja 2006. ili ti ga u kompjutorskoj inačici napisano 06 06 06, odlučih koju mudroliju i o tome izreći pa i napisati. Kao prvo pojava tri šestice u datumu nije ništa čudno ni tako rjetko, to ćemo imati i 16. pa i 28. ovoga mjeseca, a bivalo je toga koliko hoćeš i prije jer i, recimo, 6. 6. 1996. isto ima tri šestice.
No, pustimo to nego da se vidi što je tako sporno u nizu od tri šestice. Dakle, ono što je jedino sporno i na osnovu čega se tom broju pripisuju kojekakve značajke, uglavnom opasne i strašne, je iskaz iz Knjige Otkrovenja u Bibliji gdje Sv. Ivan (samo ne znam koji jer to ne može biti, naravno, Krstitelj, a ne može ni Evanđelist jer je Otkrovenje ili Apokalipsa sastavljeno krajem II stoljeća vulgarne ere) kaže kako je to broj Velike Zvijeri pa se to onda dalje bez mnogo razmišljanja povezuje s Sotonom, Luciferom, Antikristom i slično (ali ne i isto).
Naravno, nikoga uopće ne zanima na koji se to način brojevi povezuju s pojmovima ili osobama pa se tako i ova tvrdnja uzima kao «zdravo za gotovo» (gesund fuer fertig). Proces povezivanja broja s pojmovima ili izražavanje pojmova pomoću brojeva temelji se na Qabali pa bi za bilo kakovu analizu po ovome pitanju, trebalo makar nešto znati o tome (samo slušanje Madonne nije dovoljno).
Da skratim i doista vulgarno pojednostavim čitavu priču, brojevi se između ostaloga, vežu i za određene planete i svjetla (Svjetla=Sunce i Mjesec) pri čemu broj 6 pripada Suncu i sefiri Tiphareth čije ime znači Ljepota. Kabalističkim metodama mogu se razni brojevi koji poizlaze iz šestice povezivati s određenim aspektima ip ojavnim oblicima koji su vezani za Sunce i druge pojmove koje pokriva taj sefira. Najpoznatija analogija je 360 stupnjeva kruga, odnosno obzora po kojem Sunce «putuje», a imamo i 12 znakova Zodijaka, 24 vrste Sunčevih zračenja (i 24 akupunkturna meridijana u tijelu), toltečki mag ima 48 zrna kukuruza itsl.
«Najviša» emanacija broja 6 tako bi bio upravo 666, što je 6x111, to je ujedno i zbor svih brojeva 1 – 36, a koem je pri ruci digitron može naći još mnoge analogije i naravno da svaka od njih ima neko svoje, posebno značenje.
Kako je Otkrovenje pisano na grčkom, najjasniju definicu cjeloga ovog problema daje grčka kabala odnosno povezivanje grčkih slova s njihovim brojčanim vrijednostima tako To mega Therion (=Velika Zvijer, The great Beast) daje taj zbroj i može se pretpostaviti da je autor spisa želio time kod čitatelja ojačati vjerodostojnost svog zapsia koje se prikazuje kao svjedočenje. Nije, međutim, pretpostavio da će kabalistička i numerološka znanja u narednih 18 stoljeća tako jadno i nisko pasti. Doduše, narpavio je on još tu grešaka jer nije povezao likove Apokalipse u cjelinu jer tek uzeti zajedno čine Zvijer, Bludnica Babalon, Janje i Zmija jednu cjelinu – puni krug.
Također se može reći i da je 666 broj Titana, Prometeja ako ga se napiše ispravno, grčki, TEITAN, dakle onaj koji donosi Slobodu Čovjeku. Na kraju vrijedi spomenuti i da su tri šestice u osnovi organske kemije, koja prestavlja samo način da se određenim znacima (isto kao i Kabala9 zapiše, zabilježi i opiše – Život.
A koliko je šestica popularna i u našim krajevima svjedoče nam prezimena Šesto, Šestan, Šestić, Šestanović, Šestak i sl. kao i mjesto Šestanovac.
A ja odoh kuhati obed….
- 15:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 03.06.2006.

Burski rat

Koliko god se Gurdjijev kritički osvrtao na ljude koji u vremenskim nepogodeama nalaze opravdanje za svoj enrad, neraspoloženje i bezvolju, moram priznati da nisam još uvijek uspio suzbiti si tu lošu naviku pa me ovo ranoproljetno vrijeme par tjedana pred početak ljeta prilično uznemiruje.
Tako sam propustio prokomentirati 31. V kad je 1902. godine bio završio Burski rat, što mi je bila namjera zbog važnosti koje taj rat (vodio se 1899. – 1902. i Britanci su u njemu osvojili nezavisne afrikanerske države Transvaal i Oranjefreistaat, treba li napomenuti da je razlog osvajanja bilo što se tamo pornašlo bogata ležišta zlata i dijamanata) na kasnija žalosna zbivanja u povijesti. Tada su, naime, Englezi po prvi put u službeno zabilježenoj povijesti napravili koncentracijske logore, tako ihz nazvali i tako se u njima ponašali. Suočeni s jakim otporom afrikanerskih Bura (hol. «boer»=seljak), vojska Nj. Visočanstva se dostjetila dviju poslije rado imitiranih izuma, prvo bi taktikom «spaljene zemlje» poharali burska gospodarstva palili kuće i uništavali ljetinu te ubijali stoku, a onda bi na farmama zatečene žene, djecu istarce potrpali u spomenute logore i tamo ih mučili i izgladnjivali, ucjenjujući i iznuđujući predaju upornih branitelja. K tome je još takvu taktiku jako hvalio Winston Churchill koji je tad bio novinski dopisnik i koji se četrdeset godina kasnije dobrano potrudio da se više to ne psominje i uvjerio svijet do dana današnjeg da su logore tobože izumili Nijemci. Prvi imitatori su ipak bili Rusi, zatim Kinezi, Japanci i Španjolci, iako se meni čini da je svijet pop rvi put propustio reagirati na ovo pitanje kad su ustrojeni «rezervati» za Indijance u Sj. Ameriki, što u biti i nije bilo ništa bitno drugačije od logora. I tako imamo situaciju da uza svo zgražanje i to siključivo nad nejmačkim logorima, oni traju i postoje do dan danas.
Eto, tužna strana povijesti, bit će drugi put nešto veselije, vidim da se Nizozemci spremaju na borbu protiv seksualne represije na čemu im svaka čast, kad skupim više podataka bit će nešto i o tome…. Do tada čekamo Sunce!
- 10:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.05.2006.

kiša pada

kiša pada muda mi se klate, dajte pičke ako boga znate (morao sam tako poečti, jače od mene), dakle kiša pada i osim navedenog, ništa mi se ne da i najradije bih prespavao čitav dan pa da odolim tom porivu sam malo pregledavao blogove razne i sotavljao komentare kojekakve. Opet su me negdje napali zbog izricanja istine o dopu ili ti ga heroinu, a ja sam im odgovorio kako spada. Mislim,s tvarno ne razumijem otkud nekim ljudima ideja da mogu ne samo zauzimati konačne stavove nego još i drugima soliti pamet s nećčim o čemu nemaju pojma. O čemu su eventualno pročitali jednu knjigu, a najčešće ni to engo su pogledali par minuta dokumentarca, poslušali nešto preko uha na radiju ili ovlaš preletili tekst u novinama. I sad oni, kao, znaju sve o heorinu, nejgovim svostvima, posljedicama i tako dalje. To su oni koji misle da će im netko drogu staviti "u kavu" (što je meni nitko nikad ne stavi), da narkomani guraju joint u venu pa se pitaju kako to izvode, koji vjeruju da se od jednog šmrkanja postaje ovisnik i da ti se od jednog bonbona sprži mozak za trajno. ah što da se radi s takvim ljudima!
Da, zanm pustio bih ja njih na miru da luduju i idu svojim putem ali kako rekoh, kiša je i sve mi ide na živce pojačano pa tako i oni.
A ako tko boga znade (upute su na početku teksta...)
- 12:25 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.05.2006.

Evanđelje po Ludi 10

Ako je tko mislio u nedjelju se izvući od propovijedi, prevario se! Dakle, čitajte:

Zavladao je teški raos
Radove su držali u vrši
Zubna područja znanosti
Joja sa šparogama
Naša čuna je cijenjena u Japanu
Bune se dvornički radnici
Sjevali su joj pod prozorom
Strugali su koru s freze
Gras daje najbolji plamen
Komilica za travu
Na gradilištu su se uzdizale lizalice
Rekla mu je da obrije ploču
Izišli su novi zakolji
Kupali su crnu jamu
Higijenski ulomci
Do vrha su napunili pašu
Sočno u podne
Još sa 16 je bio pijevac
Izgubio je kufer s učiteljicom
Drmali su iza dvorane
Htjeli su postati veliki bebači
Probiti se u corn business
Ljeti se išlo na salo
Krenuli su trčećim konjakom
Nisu mogli suzdržati dimljenje
Posluživao je u caru
Lipe su puštale crnilo
Jato je kišilo
Nekima je Brom još uvijek idol
- 13:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.05.2006.

Evanđelje po Ludi 9

U povratku s apostolskih posjeta pirmite nove izljeve Diovih mudrosti


Vezali su ga dancem
Brao je po kućama
Prvo bi razvalio kravu
Uljuljao se u stan
Pa prevnuo kadice
Zanimao ga je uglavnom čovac
Ali i vrijednosni tapiri
Ukradeno bi poslije izpilao
Raznim sumnjivim mudima
Tromio bi na drogu i žene
Bušile bi travu i kurac
No jednom ga popiše panduri
Pa je sad u guzi
Njegovala je muju u njedrima
Pjeva Goran Jaran
Pripremio se na težak gad
Vodili su krvavu torbu
U gradu je vladala užasna vreća
Otišao je drijemati u vladu
Ostavio je žuto ispred vrata
Pomela je djecu u školu
Rodio je susjede na utakmicu
Pasli su u istom kvartu
Nije se dala dirati ispod šupka
Optuženi se brani lutnjom
Dobili su rakun za plin
Otplata u tri tate
Osjetio je polugu u njezinom glasu
Djeca su počela pičkati
Dala mu je multivitamisnki bok
Radio je kao dvorska duda
Četka je zavela nećaka
Prošli su kroz drveno
Odlučila je pojati piletinu
Pokušavamo organizirati grupno jecanje
Vjetar je pičkao kroz prozor
Pijan se pretvorio u kraljicu
Barka je poskakivala na šalovima
Jurili su punim bedrima
Rekreirao se na trip-stazi
Kut je bio dug i naporan
Fukao je glavom u zid
Morao se zadovoljiti s nizanjem
Imala je usku šupu…
Papa i šal su čekali na vješalici
Fiksao je na prijemnom
Navukao se na teške drolje
Nadignuo je djevojci
Fazan za pečenje rakije
Poveo je vitezove u loj
Gađali su se ćukom i strjelicama
Dobio je prvu zagradu
Pustio je rasti bracu
Spopali su ga volovi u želudcu
Širila je pred izlogom
Sjećao se guščjeg kakanja
Rado se stukla pred publikom
Sve je više skijanja na sceni
Pastor se diže, počinje predstava
Bili su sretan panj
Svijeća je norila svu noć
Zabranjeno je izranjati kosture
Optužen je za drsku kravu
Cicali su blok – sat
Sanja je željezničko čvorište
Oprali su bostan
Što uzrokuje alkoholno vrhnje?
Crno i bijelo kino
Tučeno pivo
Prolog oblaka
Radila je na poljima kuhana
- 19:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 28.04.2006.

Evanđelje po Ludi 8


Evo malo više materijala jer Evanđelist mora obaviti svoje vjerske dužnosti za Walpurgisnacht pa ga ne će biti neko vrijeme



Htio je kruha bez monike
Krka Jovo Mesto
Žene su najbolji kurci
Ministar je vrlo poskupljiv
Igralo se puški
U tramvaju se treba usrati bakicama
Učitelj je ponudio zločestu djecu
Žicao je bez grama
Pas kaje, karavana prolazi
Kome opanci, kome odojci
Tko prugom jamu kopa….
Bez alata nema banata
Tko mrvi djevojci….
Uvijek se drkao zakona
Uvijek je nosila sterilnu guzu
Dane je provodio guzeći krumpire
Hokejaši se igraju s lakom
Djeca se vole penjati na kurve
Lajka je otišla na roditeljski sastanak
Mama i teta su se stvarno voljeli
Irak su prvo napali iz braka
Ne guzite ručno!
Postoje aparati za električnu gužnju
Ona je spavala s pola škode
Mamila se u discu
Da je bila pilana…
Ili da su joj stavili drolju u sok
Vidjeli su je da njuši kurac
A kip je bio neki stariji
Vozio je budu
Svidjela joj se njegova muza
Opijelo mu je dobro stajalo
I odrezao ju je kući
Niška posebno
Mađar je naučila pušiti kurac
Maskirani su usrali više od 2 mil. kuna
Mnoga djeca se igraju sraćkama
Osnovao je firmu za pranje lovca
Dva gemišta od građevine!
Jova do krova
Pred školom je bilo sve puno maligana
Ugrađujemo mlin u automobile
Kratili su vrijeme črnim pederom
Obrijao mu se hard disc
Imala je sina i kler
Otišli su u park da se nabiju
Punjenje je štetno za zdravlje
Pavo iz bačve
Jeli su previše brze grane
Svaki dan je kadio u polju
Davež je bio sve glasniji…
Domaćice su nagrnule u pesnicu
U pernici je cvrčao but
Sjela je i prekrižila roge
Stalno je grizao kokte
Stavili su ga pred šid
Savio se ženi mobitelom
Kapao je da je nevin
Viške su dobre u rakiji
Drk – čedna zona?
Most kopno – Pas
Napili su za osvetom
Bosa je išla od usta do usta
Tražio je da mu da ranije
Sve je počelo zajedničkim srkanjem
Prčio si je put do uspjeha
Magarac je skočio na bazgu
Jednom piscu je potrebno deset kokoši
U Engleskoj je zabranjen lov na misice
Mixevi su mu pregrizli kablove
Indijanci su lovili bidone
Zgrabio je moniku i počeo kopati
Nalazili su se po šapama
Nosila je ogrlicu s rabinima
Kupio je stan u Alici
Srijedom su išli u mazalište
Htio je da mu poruši
Doručak se sastojao od kruha i Rage
Pozvala ih je u svoj tvor
Iz bačve je lagano durilo
Mečki su pušili iza škole
Badel ima preko milijun stanovnika
Heidelberški i Ženski romantizam
Nemoj se sad tu duditi!
Puzali su u svoje instrumente
Polirao se pred komisijom
Što se šora, nije teško
Njezin vrat mu je stalno prijetio
Svi su digli paše u zrak
Otišla je u goste briji
Meštar je naoštrio blitvu
Čitav dan su šili po kafićima
Konobar je ronio dvije runde
Za šunkom je bio stari pijanac
Tramvaj je jurio po dinama
Na zabavi su se gladili kavijarom
Zatukao je ruku u gaćice
Odjednom je izradio kurac
Nastala je fanika
Rekao je da mu mogu posušiti
Jutro su proveli na slanini
Kupili su mačka u sreći
Po dvorištu su kljucale kokoši i punice
Potjerali su nerad u kokošinjac
Upoznali su se u piscu
Počastili su se šankom s jajima
Razvalio ga je bakom
Bili su glasni kao vukovi
Zapili su ih u crno
Sudar je pokazao na bijelu točku
Znojio se u bakinom vunogradu
Bilo mu je tlo
Prije koncerta su štipali instrumente
Gubica joj je virila iz gaća
Našli su se u golim gadurama
Umoljene srdele je spremio u bačvicu
Otišao je po skute na ribarnicu
Skoplje su vezali konopom
Slavko od šljiva
Dunje i gromovi
Sve je kurila na karticu
Indijci su obožavali Pivu
«Duboko grlo» je saga o gušenju
Crkao je gledajući pornić
Za goste se spremao lonac farmi
Taj stid je posvetio svojoj ženi
Katedrala je bacala pjenu po trgu
Izgubio je prasac kretanja
Stavio je ruke u čepove
Morao je probiti po ulicama
Svijali su po zabavama
Kupio joj je masku za peglanje
Seljake su tjerali na dlaku
Rodbinu su pozvali na žir
Ponestalo joj je kraka
Nikad nije bila bočna
Služili su vojni sok
Kiselo belje je u podrumu
Pokušavao je zabaliti vatru
Juha je prela
Pozvala ih je u Pičku kuću
Srali su na niske grane
Drski je vepar operirao po tramvajima
Zamalo je dala na ispitu
Znala je da će završiti u kreketu
Vojnicima su dali jaja s bromom
Ajmo skočiti na karu!
Zbog kratke se majice vidio šupak
Muž joj je volio u ćuzu
Kupila je gazdu na kredit
Nije marila za njegov lovor
Zavijale su cijelu utakmicu
Tko ima jaču martu?
Tetovirala je lijevu šojku
Paste su savile gnjezdo
Lova je hukala na drvetu
Letjeli su na žigovima
Bio je na konjak do uspjeha
Vatru su uvalili u dvorištu
Pustili su Cigaru da svira
Najbolji prijatelj mu je bio Lavor
Fešta je započela jutarnjom ludnicom
Dubile su što su tražile
Bavili su se lovom na jebene
Rad i bijeda
Sadio je na sebi
Uhvatio ju je za rupe
Ludila ga je po glavi
Dirala ga je po glasiću
Sve je otišlo u rim
U drugom sinu bilo je i skidanja
Rekao je grlo dobro
Bio je gluh na lijevo udo
Ivica i Karica
Igla je bila sve brža
Slušali su čarobnu trulu
Ajmo se kružiti!
Sišete li često SMS?
Iz zida je virio velik pavao
O pojasu mu je visio bik
Što je uzela, morala je mlatiti
Čekao je da završi s drpanjem hlača
Moralo se prati luđe
Shvatili su ih na kolodvoru
Kupirali su mu džep
Anto je vukao kamp kućicu
Svetog putra kajgana
Snen se probudio odmoran
Sa svih strana su pucali grobovi
Nad balkonom se dizala koza
Podivljala moda se razlila mjestom
Kasao je za doručak
Rzanje grčko-rimskim stilom
Bube su smjestili u podrum
Odbijala je časnu hranu
Na dvorištu su se topili čvorci
Učiteljica je pisala kremom po ploči
Bremen za upljače
Tikva je od malena
Pali su na vod
Čitav dan su lakirali markete
Skupljao je poštanske varke
- 13:53 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.04.2006.

Evanđelje po Ludi 8

Dječaci su nabili ptice pjevice
Ustaše su progonili partijane
Partizani su pobili ustave
Partizani su prisegli pred Šitom
Svi su četnici voljeli Dragu
Tito se u Drvaru skrio u perinu
Tuljani su prvi kapitulirali
Duje je ipak ostao vladati na sjeveru
Ipak, to je bilo ravno
Danas se čeka treći svjetski raj
Opasno je reći da je i Kurac sveta knjiga
Svejedno, Ameri ne bi smjeli napasti Uran
Amen ima bombu
Zašto ne smije i Uran?
I Dusi su dobro naoružani
O Kuni da ne govorimo
Žirove bolje i ne spominjati
Može li na Zemlji zavladati pir?
Češko je reći da
Tatovi se vode od pamtivjeka
Hitler nije mario za Piriju
Grebao je pomoći Francuzima
Bila bi tad druga sriča
Rommel na ušću Žila
Rješenje bliskoistočnog ritanja
A Adolf zapeo za Busiju
Pa porušio
A onda njega popušili
Sve je pošlo naopako kad je Dug izgubio od Sjevera
Amerika je postala kupac
Milsim da sam se šalio
Kosta za danas
- 10:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 26.04.2006.

Evanđelje po Ludi 7

Vještice, na metre!
Duga bračna noć
Kuda idu divne svinje
Hrvatski bos Mars
Mirili zlato i tamjan
Da Vincijev kos
Ulijada i Odiseja
Govori njemačkom nahodu
Stepski luk
Tvori od oraha
Kut bez sna
Duše bobova
Veli Može
Životinjska karma
Istočno od rada
Gladi lavovi
Bog na proždrljivcu
Harry Potter i plameni petar
Na zapadu ništa jovo
Alisa s onu stranu ogledana
Pomeo i Julija
Majstor i Margarina
Carska mušica
Broj u boci
Mala sirana
Lovac u šitu
Droga, smanjio sam djecu
Kanadska slatina
Starac i bore
Organski visovi
Prohujalo s vigorom
Ime kuže
Seljačka čuna
Tko zjeva zlo ne misli
Procesor Baltazar

Pušenje trake je ozbiljna ovisnost
U komuni se teško skinuti s popa
Bogataši ne šmrču kolu
Možeš šmrkati ali se nemoj gurati!
Iz tripa su izvadili krumpire
Sa šljivama se treba znati puknuti
Može se polizati halucinogenu babu
Pukli su se i režali na kauču
Kupio je kulu za opijum
Bušenje heroina nije toliko opasno
Na partyju ne zaboravi bonton!
Pojeo je kockicu tita
Nasnifala se ljenila
Svi su prionuli za srol
Pod jezik je sakrio dva grada
Pola trilja je obično premalo
Fali jedan dobar narko zulum
Počela je nova nagradna igla
Udovica kobila na lutriji
Zapovjednik specijalne polucije
Djevojčica je visila gospu
- 22:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 25.04.2006.

intermezzo za glazbu i slično

Ovo mi je škoda
Spalio se na kauč
Dalmatinac som
Večeras je naša vešta
Guza za zagorske brege
Slavonska sam lula ja
Maslina je neoprana
Sjedaš li se Dolly Bell?
Zbog jedne divne crte žene
Mirno tuku rijeke
Zvona moga graha
Udio, ljubavi, udio
Jasen u meni
Kruha od perja
Projdoh kroz pasiće
Dolazak Hrbata
Kilo moje
Otvori Marija brata
Kad fafani lete
Jebo iznad Trnskog
Šit,… i to je Amerika
Svija mi se ova stvar
U našeg Karina
Ne klepeći manulama
U gori časte zelen bor
Moj Ivane povratime mio
Košulja plaća
- 21:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Evanđelje po Ludi 6

u pravom evnađelju mora biti i putopisa:


Igrali su stolni tunis
U Lidiji su neki zaradili pare
Hašiš su proizveli Narokanci
Ivan će napraviti atomsku bombu
Indira je već ima
Sumnjiv je i Kakistan
Ameri ne vole ni Piriju
Burda je postala Myanmar
Gibon nema atomsku bombu
Kubanci odlaze u Andolu
Čair je opet Kongo
U Kemiju na safari!
Jeben, sjeverni i južni
Pao Tome i Principe
U Jadu ne prestaje građanski rat
U Mudanu je isto napeto
A Marta je ušla u EU
Jordan Zafranović
Mast Prizzijevih
Ima li pinota u avionu?
Poskup je doista preskup
Napile su se viške dugave
Započelo je mriješćenje igora
Djeda Mraza vuku robovi
Prvenstvo u robu četverosjedu
U Laponiji sol služi za vuču
Pehar veliki je zauzeo Finsku
Minsk nije u Minskoj
Nego u Bjelobusiji
Vrag je glavni grad Češke republike
Vrag je i odredište mnogih ekskurzija
Do Vraga se može otići i na kredit
Hajduka su osnovali vraški studenti
Nebo nad Merlinom
Mečka škola
Schwarzenegger je rođen u Grabu
Mare teče kroz Bern
Baba teče kroz Hamburg
Čudo u Pilanu
Sanski filmski festival
Umjetnici se najbolje osjećaju u Paripu
U Arenu je najbolje doći preko Pireja
Kasta za zube
Senf u bubi
Potreban je utorak mokraće
Ostao je kao pospan
On se sere i po Himalaji
Zaspali su mu školjku
Vještaci su popišali imovinu optuženog
Dio života će provesti u deliji
Sreća da je zatvoren Goli Oton
A na Dugom Otonu je tvornica Mardešić
Blizu je i Radar
Odmah do njega su Bibite
Još dalje Kuranj
Zadarska županija proteže se do Vraga
Rodice su već u šibenskoj
Pa kost preko Krke
U Boraji se nudi janjetina na pažnju
Premijer nam je rodom iz Drogira
Pa sedam Maštela…
I gram pod Marjanom
Cesta se nastavlja prema Amišu
Puca pogled na Drač
Pa mađarska rivijera
Opušen je okružen voćnjacima
Zatim Mali Stop
Odatle do Ojebića
I morem do luke Grub
Ili na Kljet
Za danas dosta zemljosisa
- 11:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.04.2006.

Evanđelje po Ludi 5

evo daljnjih nastavaka iako vidim da i nisu nešto primljeni iako je to jasno; duhovno sazrijevanje je dugotrajan proces, "Imaju uši, a ne čuju", pisao je tako jedan od Ludinih predhodnika


Izbori za Nabor
Kokos sa Rodosa
Naknada za slične vode
Prirodna mineralna roda
U moštu samo s osobnom
Speci mi tri raja!
Molimo, pripremite bitan novac!
Ribu poslužite s britvom
Jaran je napao Pearl Harbour
Bio je to sramotan pin
Sve ili pišta!
Tko tebe kamenom, ti njega bruhom!
Popio, a nije klatio
Hrvatski dimobran
Mamari su jaki u vaterpolu
Glavna haška pužiteljica
Ljubavnici nastoje svrbiti zajedno
Skršio joj je u usta
Pregledajte vodu u dileru!
Samac na Kupi
Apartmani za obiteljsko četovanje
Jamčeva obratnica
Dnevnik uživaoca drage
Noj život s Picassom
Rat i čir
Povukli su se u svoje udaje
Sto gudina samoće
Šibanje i ribarsko prigovaranje
Posljednji mango u Parizu
Polucijsko izvješće
Nastup rock gripe
Prodaja električnih pitara
Svi predsjednikovi ludi
Bilo žednom u Ameici
Za užinu uzmite klanac
Mila je okupila velik broj vjernika
Kukuruzni slip
Puhao je snažan gužnjak
Pila se gužnjačka utjeha
Ptice se sele na dug
Čovjek, medvjed i svinja su svejebi
Nikla je mazdazelena šuma
Slovenci jedu duhove
U Zagorju vole ulje od kuće
U Dalmaciji šibu s maslinovim uljem
Istrani piju istarsku sipu
Sve je popularniji i bosanski konac
Pravi znalci cijene brudet od igora
Muhu hobotnicu teško je nabaviti
Ivan Pavao II je bio Pomak
Novi papa Pemac?
Sebi su uglavnom pravoslavci
Jelda je na Hvaru
Crkvu treba očistiti pa naribati
Iz zatvora su dopirali pauci
Višeklasno pjevanje
Niži biži
Dosegao je kiše ja
Zabranjeno je višanje na javnom mjestu
Sijam automobila
Za dim spremni!
Zidovi napali Gazu
Novac sve manje srijedi
Zatvorili su ga u buš kabinu
Predsjednik kuš
Nepalski kraj
Kanalski premijer
Engleska praljica
Odnesi groblje u šupu!
Teksaški masakr motornom vilom
Digla se kura i motika
Dimljeni logos
Špageri bolognese
Mađaroni s maslinama
Smrdili su po bijelom fuku
Pili su živo bez pjene
Popila mu je crv
Iz kanjona je dopirala seka
Krpa Novo Mesto
Komika na Visu
Komiža na Vinu
Ilica je ulica u Magrebu
- 14:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.04.2006.

Evanđelje po Ludi 4

evo i za večernju smjenu, poznato je da duhovne osobe najviše rade nedjeljom


Niš paprikaš
Krsno plivanje
Rukavice od teleće lože
Rasplodni perast
Moka Kotorska
U ime Oba, Sina i Duha svetoga
Reset božjih zapovijedi
Pečene paprike s bijelim fukom
Buha s domaćim rezancima
Svjetsko prvenstvo u kurlanju
Kobasice u kinu
Musava od krumpira
Buket crvenih buža
Muž za usne
Postali su puž i žena
Muž je volio svoju venu
Zapečeni vinogradarski muževi
Lisac je održao konferenciju za tisak
Majčica u tubi
Pečeni svinjski brat
Klon u trgovini porculana
Draška šunka s jajima
Bakalar u ekspres toncu
Prije kuhanja rafu treba oguliti
Špek mileki
Zapečeni grad
Pohana pileća kriza
Sai Žaba
Ruska s krumpirom i jabukama
Pips s okusom paprike
Romantični zalaz Bunca
Piša zeljanica
Malu kozu i dec kisele!
WC za puške
Budimpešta je glavni grad Makarske
Ni kriv, ni mrav!
Ulovili doma od 200 kg!
Rum na srcu
Tekućina za čišćenje plave
Hranilište za crne
Jack Grbosijek
James Fond 007
Nemasni otpust
Pregorio brijač!
I Kurci bi u EU
Lanci predsjedaju EU
Berlusconiju nedovoljno glasova Tuljana
Koncert za jelo i orkestar
Gol na Braču
Biograd na doru
Drveno jezero
Dima s kamelijama
Opasno je nasloniti se na brata
Packo polje
Auto cesta Zagreb – Selit
Bitka kod Viska
Dobra se ulijeva u Kuru
Kura se ulijeva u Savu
Povijest starog Dima
Vatiran je jedan od rimskih brežuljaka
Na Trgu Sv. Petka
Narodni silicioner
Milicijska dolina
Odigrati najjaču kantu
Partija je okončana šah batom
Busheve loptice za gulf
Prvenstvo u stolnom penisu
Pobjednici Daviš cupa
Ujeb liga
Unter Zaprešić
Lamen Ingrad
Oficir s pužom
Priče iz ravnine
Šegrt Hlapiš
Majstor Drkonja
Ribar Palunko i njegova vena
Srbija i Crna Fora
Korovo – republika!
Prvi svjetski sat
Kuluk i dlaka
Oliver Dlakar
Oliven Dragojević
Gulivenova putovanja
Kako do pećine u Saboru?
Prčka salata
Hodočašće u Dim
Direktori se nadrkali janjetine
Tajnice ne prijavljuju milovanje
Do posla preko sexa sa kefom
Def godinama iskorištavao osoblje
Racima pokazivao pornografiju
Pilao drogu pred školom
Vezali ga za glupu i otišli
Otac silovao kler!
Umirovljenik djevojčicama pokazivao tenis
Roditelji se odriču gina
Dečko i cura gušili travu
Kada krava za osobnu uporabu?
Ne mazi travu!
Skrivao bravu u vratima automobila
Što se kosi ove sezone?
Pele i šarena vrata
Poskupio sibirski klin!
Košarkaše će voditi Čađa
Bario Ančić na masters turniru
- 19:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Evanđelje po Ludi 3

evo slijedeći zanimljivi nastavci, primjećuje se da je doba ručka i za evanđeliste

Dopov toranj
Samostan masnih sestara
Rolani kist s pršutom
Brudet od riječnih makova
Pohani bablji bataci
Morski par u bijelom vinu
Pohani morski par
Vino «Zlatni trp»
Kura stražara
Lonjsko kolje
Ustrijelili bijesnu misicu!
Primjećen čopor kukova
Lovac na pelene
Prstenova dražina
Dvije mule
Povratak kraša
Put oko svijeta u 80 mana
40.000 milja ispod moga
Petnaestogodišnji kapelan
Prvi školski tat
Poznati operni sjevač
Njufere ostavite u garderobi!
Privredna banda Zagreb
Sutra je koks meč
Punjeni jaran u pećnici
Sušeni jaran
Postojnu je izdubla rijeka Pička
Poznati pivac posjetio Hrvatsku
Mace za kiseljenje kupusa
Vanjak za tijesto
Pelena Veljača
Torovi s Navarona
Žiža na mlijeku
Kure i mlika
Pir s plemenitom plijesni
Sendvič od sira i galame
Krug i pecivo
Topljeni mir za mazanje
Teleća petra na žaru
Petrica na kiselo
Okruglice od petre
Pašteta od svinjske petre
Varivo od mehuna
Karma od kiseloga kupusa
Torta s mučenim vrhnjem
Bistri sok od naranče i crkve
Juha od crkvice
Rižot od laganja
Mile na ražnju
Zapečene punjene majčice
Juha od vuka
Sol i pazar
Grašak za pecivo
Štaka na žaru
Domovina za fiš paprikaš
Brudet od sisica
Tripice od dunja
Donje s pršutom
Punac s njokima
Tales iz Pileta
Čvorke posuti solju i paprikom!
Gregada od turine
Šibenska kravarica
Uskrsna polača
Pohani žepovi od škampa
Sladoled od balina
Jurišna njuška AK47
Rob s maništrom
Salama od muzgavaca
Majoneza od svježih maja
Pečene salve
Jaukova mreža
Park lešo
Ludov svilac
Sedam svjetskih muda
- 15:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 22.04.2006.

Evanđelje po Ludi 2


ne bojte se narodi, nismo još ni počeli, nova tura se peče.....


Grah s planinom
Grad s kobasicom
Zapečeni prah
Kuka ispod peke
Koka kopa s vinom
Rum koka
Sin tonik s ledom
Viski kopa
Niski sa sodom
Viski sa sudom
Ustavni ludac
Zabranjeno je hodati drugom
Ne naginji se pan!
Ne saginji se van!
Ne naginji se žan!
Sv. Ivan Brstitelj
Sv Ovan apostol
Ministarstvo kravosuđa
Gradonačelnik Velike Girice
Pica sa slabim srdelama
Pica s četiri sina
Bijela lava jutarnja
Štene istarskog noniča
Dvije litre dalmatinskog pravca
Od plavca do krme
Drvena zvezda
Bratstvo i jebinstvo
Analni sax
Druga liga dug
Tražim jarca za kredit
Draži se pošteni nalaznik
Maca s mlincima
Purica s klincima
Punica na ražnju
Purica pod pesom
Nagon prvog razreda
Kopački šit
Hum na Kutli
Dječak sa Kutle
Dvije porcije gulaga!
Sevapi u somunu
Bakalar na sijelo
Punjeta paprika
Zračna luka Drk
Zračna kuka Pleso
Trava muzara
Ćuk Karadžić
Pilat vojnog zrakoplova
Hrvatska navodna stranka
Hrvatska demokratska zajebnica
Hrvatska stranka krava
Hrvatska kučka stranka
Socijaldemokratska hartija
Sv Metar i Pavao
Ako piješ na vozi!
Kozji sin škripavac
Mamin nin
Bukovica i Ravni Kotači
Kasa s mlijekom
Keva sa šlagom
Vira i vrhnja!
Kruna i igara!
Beskvasni krug
Kozak s jajima
Svemogući rog
Yen budizam
Kapelan duge plovidbe
Pravoslavni top
Hoteli Sunčani Kvar
Zamorci sme mi….
Glavni čajnik UN-a
Poslanice Sv. Čavla
Fešta Sv. Muje
Ustavni zakop
Vrhovno ludište
Županijski lud
Trza cesta Zagreb – Rijeka
Puše se bespravno građeni objekti
Mlak na pruzi
Mlak u snijegu
Koko i puhovi
Djeca se igraju koskicama
Čovječe, ne muti se!
Čunj s povrćem
Zelena salama
Kisela bepa
Svako jutro jedno laje
Maja na oko
Tvrdo kuhana maja
Kajmana sa slaninom
Srni rižot
Nepar na lovački
Kljuka u umaku
Divlje guske i matke
Vol i papar
Nabujak od rozga
Pohana prca
Kokošji hrvat s povrćem
Tajni kolutići
Originalni slavonski pulen
Kurska Sobota
Slobenija, moja dežela
Djeca ne plaćaju karcu
Punionica alkoholnih bića
Juriš lake njonjice
Najljepši šitovi klasične starine
Rasplodni Nik
Pozdrav juncu
Jadac na ražnju
Boba i suhe karetine
Mašta i fažol
Cica s morskim plodovima
Cice dostavljamo na kućnu adresu
Pomusti za donje rublje
Sadio voditelj
- 22:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 21.04.2006.

Evanđelje po Ludi

Ako se izmjeni samo jedno slovo, dolazimo do zanimljivih rezultata, recimo:
Ne pljuj na jod!
Pečeni Milići
Gornji Grah
Vela Muka
Mami Lošinj
Sv Petar u Gumi
Ne pljuj na kod!
Zatvaraj brata!
Stojećih sjesta 50
Budino Evanđelje
Momino Evanđelje
Evanđelje po čuki
Evanđelje po Iranu
Sleti otac
Probni šok
burek sa sipom
ministar koljoprivrede
porez plaća kurac
krediti bez jaraca
Ne pljuj na rod
Režite se, polijećemo
Podravska Slanina
Severin na Kuri
Gorski Kotac
Pička Kaldrma
motokopirni aparat
jagode s blagom
Domaći i strani kosti
Gubav u zaleđu
Vina Maria
zalaz kunca
oprez visoki napoj!
ministarstvo fora, purizma i razvička
paški sin iz ulja
Vaganski vrt
Kod nas je kurac uvijek u pravu!!!
- 21:04 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 18.03.2006.

prednovogodišnje raspoloženje

mi i nije nešto euforično ali donekle stabilno, s obzirom na važne odluke koje upravo donosim i provodim u djelo. Ovo će biti radna godina nadam se ispunjena odgovornim izvršavanjem zadaća, nakon čega će valjda slijediti odmori i zabave razne.
Inače najbolje vrijeme za proslavu je u ponedjeljak u popodnevnim satima, proljetno će Sunce tako biti Ono koje zalazi, Sunce Tuma.
Po novinama gledam kako se ono slo od Slavka Sakomana opet raspisalo protiv "droge" ili onoga što on pod tima smatra, a toga je podosta. No, moram reći, da će tako biti i dalje dok god se netko jednom ne ustane i kaže dotičnome i sličnima da začepe gubicu i počne objavljivati istinu o narkoticima riskirajući pritom i osobnu sigurnost. Durge nema. Ovako mnogi znaju da to što se govori uopće nije istina ali šute, dok prevladavajuća većina još uvijek vjeruje u kojekakve bajke tipa one da će ti drogu netko staviti u kavu, da se od jednokratnog uzimanja dopa postaje ovisnik i općenito da uzimanje droge uvijek i svakome mora stvroiti ovisnost, da se od droge halucinira i ostalo što je najbolje izrazila neka starija žena pitanjem kad su joj pokazali joint: i kako to oni uspiju ugurati u venu?

pronašao sam i vrlo kvalitetnu stranicu s uradcima iz prave umjetnosti tzv "pornografije" pa vam prosliješujem adresu www.sexparty.com uglavnom nema lažnjaka i beskrajnuh galerija nego što se najavljuje to je i postavljeno a sadržaji su raznovrsni i vrlo kvalitetno simljeni. Eh, da je meni bar jedan pornić snimiti, mislim da bih se bolje osijećao.
I tako dakle, čujemo se i čitamo u novoj, 102. godini Novoga Eona. Budite mi lijepi i veseli i dobro se provedite na dočeku!
- 20:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 11.03.2006.

iako

...mi se čini da ove moje pisanije više nitko ne čita, a kamoli komentira nastavljamo sa Sizifovim poslom jer bolje i Sizifov posao nego li Tantalove muke iako su zapravo to slične stvari, kad bolje promisliš.
Nekako mi je danas sam od sebe ispao neki dan nerada i protezanja po kući i kad sam shvatio da protiv toga ne mogu ništa uhvatio sam se makar čitanja da dan ne bude do kraja isprazan. Prošao sam opet skupa s Gurdjijevom njegovim stazama i bogazama opisanim u "Susretima s izuzetnim ljudima" budući da je to svakako knjiga koja se ne čita jednom nego uzima povremeno u ruke vrlo dugo. Ima još takovih knjiga. Recimo "Magika" Aleistera Crowleya, "U potrazi za čudesnim" P. D. Uspenskog, kompletan Castanedin opus budući ej sve vezano jedno na drugo, "Kemijsko vjenčanje Christiana Rosenkreutza" i još mnoga druga djela izvorne mudrosti.
Zanimljivo je kako Gurdjijev opisuje po njemu strahote moderne literature, posebice novinarstva koje pop njemu izuzetno odgovorno za opći pad uljuđenosti i općenito civilizacije na Zapadu. Donosi i razne primjere od prije stotinjak godina kad je svoja putovanja obavljao i čitajući to vidimo kako se stanje nije poboljšalo nego otišlo iz zla na gore. Ovako isprazne novine i u međuvremenu nastali mediji valjda nisu bili nikad. On opisuje i praksu za koju se danas malo znade, a to je da su novine postojale i u starom Babilonu. Zvale su se tada tiskani papirusi, no izrada i uređivanje istih bilo je tada povjereno najumnijim ljudima koji su morali raditi pod prisegom jednako kao sudci ili liječnici. Koje li razlike od današnjice! Kad samo pomislim na svoju urednicu koja je stručna jedino u histeričnom smjehu, proždiranju svega što joj dojde pod ruku i nizanju beskrajnih angloameričkih fraza čime se valjda pravi pametna.
Gurdjijev se pitao zašto vlade prosvijećenih zemalja ne stanu na kraj takvoj pošasti i urede taj medijski prostor razumnim i humanim odredbama, no danas smo svjedoci nečega drugoga. Kako razumne i humane vlade više ne postoje, naravno da im nerazumno i nehumano novinarstvo i te kako paše pa ga pače i potpomažu drugim riječima svijet ide u proapst ili u kurac, kako kaže narod a nije to samo fraza. U toj izreki "svijet ide u kurac" sadržano je mnogo više, to je zapravo drugi način da se kaže da svijet ide naopačke, unatrag, proces kreacije je obrnut i umjesto da iz kurca izlazi život i oplođuje, on se vraća nazad. Umjesto rasta stagnacija, umjesto evolucije involucija, umjesto pičke - kurac!
Što god tko rekao mislim da nije još vrijeme za Mahapralaju, koliko god se Crni kočoperili. A možda sam ja samo malo danas previše pesimističan što je obično uobičajeno i normalno u ove predblgdanske dane zadnjih stupnjeva riba, kad se nikako ne može više dočekati rađanje Nove godine!
- 21:22 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.01.2006.

Al Azif

Ne nije to ime nikakve nove desne ruke čuvenijeg Osamljenog Mladena nego nešto sasvim i totalno drugojačije. Tp je izvorni naslov spisa koji se u Europi i zapadu općenito pozna pod nazivom Nekronomikon u prijevodu s grčkoga to bi bila Knjiga Mrtvih Imena, a izvornik Al Azif bi značio Brujanje Kukca.
Riječ je o najintrigantijem spisu ikad sastavljenom, mislim da ovo nije pretjerivanje jer se u al Azif-u iznosi ona najdrevnija i svima nepoznata pa i teško dokaziva povjest Svvijeta, Svemira, Zemlje, Čovječanstva i Bogova. Dok se razne druge Geneze zadovoljavaju time da navedu kako su nakon što Bog reče fiat lux reflektori užgani, dotle se u nekronomikonu razrađuje sama priča o postanku Svemira, prvih galaksija, sunaca pa sve do nastanka i prvog naseljavanja Zemlje davno u Noći Vremena kad su Drevni prilagodili naš planet za svoje potrebe.
Postoje dvojbe oko autentičnosti Nekronomikona, iako je on bio poznat kroz Srednji vijek sve do Renesanse, a sumnje u autentičnost izviru iz činjenice da je pozornost na ovaj spis svrnuo američki književnik H.P. Lovecraft koji je do tih spoznaja došao u snovima. Mnogi su skloni vjerovati kako je Lovecraft "izmislio" Nekronomikon što je prilično blesavo vjerovati. Kao da je Donelly izmislio Atlantidu. Jasno da je Lovecraft kroz svoje pisanje i kroz svoju ulogu medija unio u spis i nešto osobnoga, to je neizbježno. prijem slike ovisi o tome kakve su nam antene i televizori a isto pravilo vrijedi i u ovim vrstama prijenosa. Ipak, značajno je da se čovječanstvo danas opet bavi Al Azif-om jer nikad se ne zna što iz toga može proizići. Neki misle da je to opasno, suludo i besmisleno prizivanje katastrofe, a drugi da se studijom i primjenom istina iz tog spisa može čovječanstvo kolektivno oplemeniti, a pojedinac pogotovo, možda i skupina.
E, sad naravno čekam vaša mišljenja!
- 14:46 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 10.01.2006.

ništa od zimskog sna

Moram za početak prokomentirati jednu nedavnu tragediju i ono što se uz nju događalo. Naime, za prije nekoliko dana pronađenog mrtvog mladića u Arbanasima odmah su svi mediji graknuli da je umro "od droge", da bi jučer obdukcija ipolicijska izvješća potvrdila da uopće nema tragova ikakve "dorge" nego samo dosta alkohola. Kako je već običaj ta je vijest objavljena negdje mizerno uz rub stranice, dok se predhodna - lažna - razvlačila na velika zvona, a sve s ciljem nastavka strastvene kampanje protiv "droge" kako kod nas tako i u bajnom inozemstvu.
Ne želim iz ovoga izvlačiti zaključke kako bi dakle trebalo zabraniti i alkohol (a što bi onda uopće još ostalo?) nego postaviti neka druga pitanja. Što je uopće cilj tim progoniteljima narkotika. Žele li oni zaustaviti praksu umiranja mladih ljudi koja su često povezana s drogom, ovom il onom, ili im je cilj sprječiti ljude da se drogiraju općenito? Meni se čini da je cilj ovo drugo, jer da im je cilj ono prvo, ne bi vukli ovakve poteze. Kao prvo malo tko zna kako se to uopće može umrijeti od droge, a kad bi se to znalo nestalo bi mnogih nejasnoća. Kao prvo nikad se ne umire od droge kao takve. Nijedna droga, uključivši i ozloglašeni heroin nije "otrovna" ili opasna sama po sebi. Organizmu može naštetiti jedino ako je stuff pomiješan s nezdravim supstancama, odnosno ako ga se uzelo previše. I) jedno i drugo posljedica je naopake činjenice da je droga ilegalna, jer da je legalna nitko je sigurno ne bi mješao s kojekakvim gorzotama mešu kojima se nađe i mrvljenog stakla i žbuke sa zida. Što se tiče predoziranja i ono je posredno povezano s idiotskim zakonskim zabranama. Dok je primjerice heroin u Britaniji još bio legalan, a to je bilo do negdje 1921. prodavao se u desetgramskim bočicama - ej zamislite samo deset grama! - i naravno u čistom stanju. Zahvaljujući tome nikome nikakvo furanjenije padalo na pamet, a nije ga se naravno ni miješalo s ičim. Nakon zabrane i drastičnih skokova cijana i velikih teškoća u nabavi razvio se ilegalni biznis kojitraje do danas, a rezultat kojega je niska čistoća i "furanje" odnosno intravenozno uzimanje da bi se to malo droge što ima iskoristilo na najučinkovitiji način. kako su svi navikli na heroin niske kakvoće čim se pojavi nešto kvalitetnije ljudi se iz neznanja predoziraju, jer je uobičajena količina puno bogatija heroinom nego inače. Naravno da se ne furaju ne bi im to ni u kom slučaju bilo fatalno, a sve te nbegativne pojave nisu rezultat heroina ili bilo koj druge droge kao takve, nego samo suludog stava zakonodavaca koji se sastoje od ekipe koja ne bi znala razlikovati hašiš od koke. i oni donose zakone s kojima odlučuju o tuđem životu ili smrti!
Nema se što puno o ovome više reći, mogu samo napomenuti da nisam zaboravio plan o osnivanju škole samo nisam imao vremena s njims e pozabaviti, a trebati će mi i suradnikah. još malo strpljenja pa ćemo poečti s pitanjima za prijemni. može i odmah jedno: Što će kozi jarac?
- 09:33 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 24.12.2005.

solsticij, a ne božić!

Moja kreativna kriza koju mi je najavio iznapadani merkur izgleda da se bliži kraju pa se, eto, prihvatih pisanja. Sa malim zakašnjenjem želim svima sve najbolje povodom zimskog Suncostaja i neka svjetlo mladoga Sunca obasja i vaše živote mladošću i rastom. Nažalost, osobno nisam baš dostojno obilježio ovaj veliki blagdan, budući da gnosticizam i druge prirodne religije kod nas još nisu službeno priznate pa si nisam mogao ishoditi neradni dan. Ipak, navečer se ipak održavao redoviti "predbožićno, završnosezonski party" pa se moglo makar na profani način zabaviti uz pune stolove i isto takove boce kiseloga vina.
s nekoliko dana zakašnjenja sutra će i kršćani obilježiti rađanje mladoga Sunca na svoj način. Ne valja se rugati tuđim religijskim uvjerenjima pa i kad su tako nakaradna kao njihova no dobro je ipak makar tiho upozoriti da je ta zbrka koju oni nazivaju božićem doista pomalo čak više smiješna nego li pogrješna. Je li se ikad itko zapitao zašto se "rođenje Boga" iščekuje u ponoć? Zato jer je ponoć ono doba dana koje odgovara početku zime, kao što je zora ono što odgovara proljeću, podne ljetu i zalaz Sunca jeseni. To je neka vrst začeća koje svoju potvrdu dobija u proljetnoj Ravnodenvnici 21. ožujka kad se Sunce "rađa" ili "uskrsne" kako kažu oni. Kakve sve to ima veze s povjesno potpuno nepotvrđenom osobom koju se naziva Isus Krist?
Manje više nikakve. Mitraisti su za zimski Solsticij slavili rođenje Mitre, mladog pobjedničkog Boga - Sunca pa se u antička doba prvim biskupima činilo pogodnim da na taj način izmire sukobe između kršćanstva i Mitraizma, a i mnogi drugi narodi zapravo skoro svi obilježavali su najvažnije datume života na Zemlji a to su Ekvinociji i solsticiji. Zatšo su se pomakli za tri - četiri dana priznajem da mi nije poznato. Ako tko zna nek javi.
Također treba reći da je bor kojega že danas mnogi kititi zapravo simbol koji predstavlja kurac, a svijetlo, zvijezda ili sjajni vrh simbol je života koji iz kurca izlazi.A kako ja bora kitio nisam može se obožavanje izraziti izravno dotičnom - bez simboličkih posrednika u skladu s pravilima izraven demokracije - falokracije.
- 10:56 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.11.2005.

akcija reakcija kao i besmislice

Vidim da moj vapaj protiv uskraćivanja temeljnih ljudskih prava u sAD-u nije naišao na preveliki odjek, a ono nešto reakcije što je bilo dobrim se djelom odnosi na podršku takvoj i sličnim žalosnim i odvratnim praksama. Razni nosoržci, grbodevci, prasoglavci i ini kukcfožderi osjetili su se naravno uzdrmani i ugroženi u svom svijetu gdje je svako nesputano iskazivanje slobode, ljubavi i ljepote zrelo za robiju ili ludnicu, ovisi tko te se prije dohvati.
Skoro da i teže od same čudovišne osude nesretnoj SIlviji zvuče izlijevi podrške njenim krvnicima, podrška takvom užasnom i nečovječnom sustavu koje provodi nepatvrorenu seksualnu diskriminaciju pravdajući to kojekakvom niskom razloga, nekada religijhskim danas kvazipsiho.oško medicinskim. Je li moguće da su tolikom broju ljudi do te mjere isprali mozak da se ne mogu više prisjetiti svoje svijesti i ostalog kad su "imali 16" i da misle da doista (da parafrazimram Martina Luthera koji je kazao da onaj "koji propovijeda da duša prijeđe iz pakla u raj kad novac padne u škrabicu i zazveči, propovijeda trice i kučine",) da pet minuta nakon 18. rođendana nastupa seksualna zrelost. To bi bilo jednako onome koji bi mislio da djeca nakon sedmog rođendana sama od sebe znaju čitati i pisati.
Bit će o ovome još govora, jednostavno me umorilo i ovo pisanje jer ne mogu vjerovati da su ljudi toliko u komi. Sjećam se prije par godina akcije preko Interneta za spas nesretno osuđene Nigerijke, a sad kad se ne isto ali u mnogo čemu slično pravno umorstvo događa na zapadu - zid ne samo šutnje nego što je još neshvatljivije - odobravanja.
- 13:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.11.2005.

MAJKA HEORJ, SUDAC ČUDOVIŠTE I BEZIMENE ŽRTVE

Priznajem, otišao sam bio na travaricu u svoj ne omiljeni, nego jedini poslu bilzak kafić i bacivši po običaju, površan pogled na novine ugledao strahotu, smrzao se, zgorzio se, pobijesnio i sve ostalo i dotrčao nazad u redakciju, do kompjutora ne bih li imao dovoljno vremena između snimanja da napišem ove redke, jer to što sam vidio doista me zgrozilo.
Vi koji ovo čitate dans, pogledajte zadnju stranicu Jutarnjeg lista gdje se pojavilo čudovište od vijesti , vijesti koja mi sigurno ne će dati mirnog sna slijedećih nekoliko dana. Ili tjedana...
A sve bi bilo premalo pa i da ne spavam tri mjeseca ne bih mogao iz niti malo doprinjeti ispravku takve užasne nepravde koja se dogodila ženi, majki, heroini, boginji prozačinog imena Silvia Johnson. Ženi koja je zajedno sa svojom kćerkom radila super tulume, bolje reći prave tulume (jer uvijek pobjesnim kad odem na neki tzv "tulum" na kojem nema ni t od toga na kojem se ne poštuju osnovne postavke sex, drugs & r'n'r kulture) i dakle, koja je na tim tulumima, oh strahote li! imala sex s nekolicinom tinejdžera.
Ako niste znali, ja ću vam sad reći, kazna koju joj je izreklo čudovište po imenu sudac Weir iznosi trideset (30!) godina robije!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Nisam nogao i još ne mogu doći sebi da se4 tako nešto doista dogodilo i da postoje ljudi koji na takav način sjeku glavu Djetetu našeg novoga Eona, koji uništavaju ikakvu pa i najmanju mogućnost prevldavanja jazova među ljudima, roditeljima i djecom, generacijama općenito. Na tulumima je bilo sexa, alkohola i dorge, rečeno je u toj do neba i pakla smrdljivoj presudi i to je naravno, najveći mogući krimen, posebice što ta žena nije kao većina tzv roditelja, na svoju kćer udarila kukom i motikom, nego se normalno pridružila njoj u slavlju radosti i sakramenta Života.
No, naravno, glavni zločin je sex, spolnost, osnovna energija po kojoj postoji Univerzum i po kojoj jesmo živa bića. Borba protiv sexa traje već poodavno, da bismo došli u društvo koje nije sex gledalo kao sramotu ili evo , kako vidimo, i kriminal, moramos e vraatiti u Antiku. Nakon uspost6ave sramotnog krivovjerja zvanog kršćanstvo ljudska spolnost postala je najteži i najneoprostiviji grijeh.
Ali da stvar bude gora, nije tu samo riječ ni o kršćanstvu, ovu sramotnu i antiljudksu presudu podržavaju kojekakve kreature, podržat će to ono strašilo od Georga Walkera Busha isto kao što bi je podržali Vladimir Šeks ili Stipe Mesić. Kao što bi je podržao i bilo koji eksponent nekakvog trulog estbilishmenta lišenoga svake vrline u današnje doba koje po svim prorocima trebalo biti veliko i prosvijetljeno a zapšravo je mračnije od tzv mračnog srednjeg vijeka. Nemojmo se zavaravati da bi neki današnji kvazi i pseudo ljevičari bili bolji. Od mutavog Račana do apolegeta vulgarnoga materijalizma (na malim ekranima) Denisa Kuljioša ( koji u kući provodi fizička kažnjavanja djece)..
Žalostan mi je i pogled kroz prozor nakon što sam ovo pročitao. Mislim o svemu i svačemu, o mogućnosti svijeta koji leži ubiven nenormalnom presudom pod nogama siljnika i kretena, onih istih debila koji (gle ironije!) vidljivo bijahu prikazani tek u onoj ultra krašćanskoj sekvenci iz "Pasije" Mela Gibsona kad Vrag prolazi noseći u rukama abortivnog mongoloida kao novog vladara svijeta zatrovanog cionizmom.
Zamislite daragi i drage moje da ste mogli slobodno mogli kao što niste, a ni ja nisam, podjeliti radost prvog jointa, bonobna, felatia ili neke druge životne radosti sa svojim najbližima. Da vam je stari jednom došao ozaren kući i rekao sine ajmo ševiti, ili da je stara rekla danas ćemo se nabonobnirati pa ne treba kuhati ručak nego idemo tulumariti do besvijesti! Da ste već u ranim godinama mogli shvatiti koje to sve tajne i duboke spone vežu nas kao ljudski rod, kao gospodare planete, da božja volja nije represija nego širenje i radovanje. Ekstaza istog onog Eufopriona, sina Fausta i Helene Trojanske kako nas uči Goethe kojeg nije bilo sram da napiše da njegova Margareta tek navrši četranest ljeta.
Zar doista itko razuman može vjerovati da osoba koja je za sat vremena starija od 18 godina tim pomakom satne kazaljke stječe pravo uključivanja u seksualni život, a da je svima ispod te granice to najstrože zabranjeno, a svim onim koji im u tom žele pomoći zajamćčen samo vječni progon, zatvori, mućčenja, sudovi, doktori i pakao, pravi i jedini, onaj koji vlada na ovoj našoj tako predivno9j i tako nam ljubljenoj Zemlji.
Zar doista nitko ne može (ili bolje reći ne želi. A zašto?) shvatiti da se zdrava sekusalnost kao i zdrav odnos prema onome što u svom neznanju nazivamo drogama može steći jedino upražnjavanjem istog. Kleopatra je s 13 godina bila upućena u seksualne škole Aleksandrije. U Babilonu je svaka žena trebala proboraviti određen broj dana u javnoj kući, kako zbog svog zadovoljstva, tako i da se tim načinom osigura novac za siromašne, a u Indiji je seksualno služenje u hramovima normalno oblik služenja Bogu. Jedinom pravom Bogu kojis e na Zemlji i u Čovjeku objavljuje kroz Falus i Kteis ili zašto se sramiti svog hrvatskog jezika i reći to Kurcu i Pički!
Heine je pisao kako je teško ostati čovjek nakon pokolja u St Antoineu u Parizu 1848. no vidimo da ni 2005. nije ništa bolja. Okovi na nama još i te kako zvekeću. Primjer Silvie Johnson Majke i Heroja to nam pokazuje i molim vas doista svih vas koji ćete ovo čitati pokažite i drugima, želio bih da ova moja poruka nastala iz nemoćnoga bijesa nađe puta do srca i umova LJudi, ako ih ima, jer nakonsv ega teško je u to više i vjerovati.......
- 12:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 02.11.2005.

noć vještica


E, ljudi čuda! Pomni čitatlji/ce ovih kronika sigurno su zapazili da se u jednom malom žargonu manijačkom, razne, zbog ludosti i inih zala ilegalne supstance nazivaju raznim, drugim, šifriranim imenima. Tako ja pripremajući halowensku zabavu nazovem svoju frendicu i kažem joj da mi "sredi krumpira za 200 kuna" i još dodam "ako ima kakvu dobru vezu". Ona mi odgovori da će preko dečka. i sve u najboljem redu. Ja doputujem u nedjelju, odem do njih i obavjestim kako na tulum, dolazi dosta manje ljudi nego mišljah, a ona će odmah zabrinuto da što ću s "krumpirima". Ja naravno odgovorama da nema veze pa neće isklijati i pridodam, bit će nam više. I kad poželim vidjeti stuff, kažu da je u autu. Dobro, pijuckamo orahovicu, pušimo neke druge kumprie, a ja se već počeo misliti pa zašto ne donesu gore, nije vrag da mi oće uvaliti neko smeće, nisam, to naime, od njih očekivao. I na moje opetovanjo navaljivanje da vidim kumpire, da donesu, da ću ići ja s njima, sve nešto me čudno gledaju da kao što ćemo sad s tim, a ja na kraju kažem pa malo da probamo. Dalje ide ovako
-Da probamo što?
-Pa kumpire!
-Pa sad?
-Pa da, mislim, pa da vidimo kakvi su i da se i vi počastite!
- /opet čudni pogledi/
- /opet ja/ Pa koliko ima?
- SEDAM VRIĆA!!!!!!!!





Da, da, vjerovali ili ne, moji dragi prijatelji su kupili sedam vreća krumpira na veliko, za 200 kuna!!!!!!
I tako sam postao vlasnik 135 kg krumpira, srećom kroz večer smo našli neke modalitete za rješiti se tih problema, dio je čak otišao u humanitarne svrhe.
Na tulumu nije bilo krumpira, ali "krumpira" jest iako je nekako bilo više bonobniranje i nije ispalo toliko loše a bilo je i nekih drugih sadržaja s obzirom na pogodno mjesto radnje. Kroz utorak chilanje a onda povratak najprije u civilizaicju pa put u ZG i evo mene već na poslu. Odlučeno je da će se ubuduće, u psomen na ovaj događaj obvezno spremati jela od krumpira.
- 13:38 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 08.10.2005.

poema

evo obećano izvršavamo:


Qurac i more

autor stihova Manijak Gjuro
autor glazbe koju ne ćete ćuti: ja

Batelica stara
ka i pizda zaudara
u njoj kurac mrižu plete
da mu pizde ne odlete

A po noći feral pali
iz dubina čuju se signali
mlade pičke pivaju od sreće
nema one koja kurca neće

evo njega roni u dubinu
svugdi tura svoju glavušinu
skupile se pizde oko glave
od težine kurcu jaja plave

Kada ih je nakupija dosta
zaprdi je s batelom do mosta
vesla sprema, bujol doma nosi
čekaju ga mladi kurci bosi

Vatru loži peku sprema
oprat jaja on vrimena nema
ispod peke vela teća blišti
u pojati mladi kurac njišti
iiiiiihaaaaaaa!!!!!!

Finile su pizde u teći
a da ga gušti budu veći
malo ulja i kvasine
dva tri deca graševine
pa kumpira dva do tri
al ćemo se naliti.....


manje poznati izrazi: batelica=mala drvena barka za priobalni ribolov, bujol=plastična kanta u koju se stavlja ulovljena riba,teća=lonac, kumpiri= manijačka šifra za grass&shit
- 13:44 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.10.2005.

prošlo je vrijeme za oporavak od Ekvinocija, posvetimo se opet svojim svkodnevnim obvezama i zanimacijama. Krijepio sam se tako i Gurdjijevom i njegovim "Susretima s iznimnim ljudima" koje svima preporučujem kao lagano, a vrlo zanimljivo i k tome poučno štivo. Osim toga imam jednu manu da me istinski vesele jedino istinite knjige, a ova to svakako jest. A one koje to nisu pokušavam načiniti istinitim, što opet potiče na razmišljanje što i kako sa Školom.
Kako pokušaji prijedloga imena i nisu baš urodili osobitim plodom, idemo na drugi način. Sad ću ja nabacati nekoliko imena pa vi, dragi koji čitetelji i čitateljice po već uhodanom principu tzv reality demokracije - glasujte! Evo tih prijedloga:
[B]OKULSTUD, PSIHONAUTIČKA AKADEMIJA, DOM VRLOVRIJEDNIH, SABATINA BLACK AND WHITE, GIMNAZIJA LUXOR, ŠKOLA ZA SVAKOGA I NI ZA KOGA, LABORATORIJ KONTROLIRANE LUDOSTI, VITEMA - VIRTUALNI TEČAJ MAGIKE, UČILIŠTE GNOZA I OSTALIH POZA[B] i valjda će ovo biti dovoljno.
Još valja napomenuti da je iduća velika proslava Noć Vještica ili Halloween - nikad ne znam kako se točno piše - pa već razmišljam o osmišljavanju istog.Takodjer ne mogu se u cijelosti sjetiti čuvene poeme manijaka Gjure "Qurac i more" pa ćete u tom remenk djelu moći uživati tek u slijedećem postu!!!
- 12:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 21.09.2005.

ubi me više posao, ne stignem ni blog pisati a kamoli školu pokretati, zato i kažem da se pričeka s tim do iza Ekvinocija jer ću valjda u listopadu imati nešto više vremena. Inače i nadalje se po raznim blogovima svađam s budalama koje neodgovorno napadaju heroin kao nekakvo zlo jer on nije ni veće niti manje zlo od bilo čega drugoga. Svo zlo vezano uz njega proizlazi iz činjenice da je ilegalan, da je legalan ne bi bio nečist, ne bi bio povezan s kriminalom, ne bi se ljudi boli starim iglama u javnim WC-ima ili možda se ne bi ni boli uopće nego bi ga mogli kupiti u dovoljnoj količini da ga se šmrče ili puši. To furanje je i poizišlo iz toga što je dop ilegalan pa mu je i cijena rasla pa se domišljalo kako se sa što manje love puknuti što bolje i maksimalno iskosrititi stuff. Doživio sam i ja to ovo ljeto kad mi se koka prosula i pizdio sam i skoro mi je došlo da se ufuram ali nisam jer ne odobravam neprirodne oblike dorogiranja. Sve ono đšto se može pojesti, popiti, popušiti, usnifati, utrljati u kožu, to seu normalne stvari. kad počneš koristiti igle i kojekakva pomagala, to je već znak da nešto nije u redu.
Od ostalog sam se sjetio da su Englezi ovih dana definitivno skinuli svoju masku i pokazalo se da su nam oni glavni neprijatelji, a ja boh dodao još od davnine, od onih dana kad su bili okupirali Vis i Lošinj. A valja im se i za Portugal osvetiti.
Popio sam sinoć bocu vina previše pa mi se sad muti u glavi, a ne bi valjalo, za proslavu RAvnodnevnice bi se trebalo bolje priremiti pa do iste stajem na loptu i mir, čišćenje, zdrav život, nekoliko dana ću valjda izdržati.
Vidfio sam kod Male punkerice i kao bonbončić da se manijčaka poezija nastavila njegovati i nakon raspada te legendarne skupine pa sam se prisjetio jednog manijačkog hita te vam ga navodim

NISAM OPRA JAJA
(pjeva se na melodiju "Marice divojko")
autor teksta manijak Ingor Ante


nisam opra jaja od prvoga maja
šporkica vrluda oko mojih muda

nisam opra jaja smrde kao staja
kurac mi se guši nosin ga na duši

oprati ću jaja, svoju rič sam daja
smrdit više ne će kad dođe proljeće
- 10:14 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 24.08.2005.

vrati se dida

Da, da, tu sam ponovno s vama i vi sa mnom. Ljetna zbivanja bila su možda kalendarski duga no prošla su mi izuzetno kratko. Možda i zbog toga što je dio protekao radno, a samo su dva tjedna bila uvjetnoga odmora. Kako sam tek sad nakon jednoipolmjesečne stanke za svojim kompjutorom ne ću odmah o školi iako to mnogi čekaju ali bit će o tome govora vrlo ubrzo.
Moram odgovoriti na jedan komentar koji se oborio na artane i to moram iz čistoga razloga jer je posrijedi riječ o klasičnoj logičkoj zabludi ili ti ga pogreški koja kaže premise neistinbite - zaključivanje valjano. Dakle, bit u artanima i jest upravo u tome da ih čovjek može voziti i to čakše nego ikoju drugu "drogu", samo za to treba nešto v4emena truda i iskustva kao i za sve druge stvari na ovome svijetu.
Nastavljamo dakle u istome tonu najprije znanje a onda, naravno sex, drugs, a bit će valjda nešto i rock and rolla!
- 22:27 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 08.07.2005.

kako se i meni kao i mnogima od vas približlio vrijeme kad ću biti puno rjeđe uz comp. evo sad ću postaviti predmete za šestu i sedmu godinu školovanja i možda još ponešto što mio padne na pamet!

"VI razred"
kontrola snova
I - Čing
tarot
kabala
alkemija
traganje
ritualna magika
okultna botanika
seksualna magika
astralni radovi
izborna

"VII RAzred"
isti je kao i šesti

novi su dakloe predmeti I Čing kojeg se naziva i I King, Tao te King pa i Ji Džing, kako nisam prošao obuku iz toga predmeta ne znam koji je nazvi točan a ovaj sam stavio jer mi se najviše sviđa, jer kad čovjek ne zna što bi najbolje mu je slijediti put srca, tako kaže i Don Juan koji će biti svakako jedan od autoriteta za predmet Okultna botanika, kojeg također nazivaju i kemognoza ali mi je to izgledalo previše komplicirano i nerazumljivo (sad ćete reći a kao da ti je ovo prvo razumljivo). Pa barem se može razviditi da se radi o bilju pa i o njihovom okultnom djelovanju, a djelomice toga ima i u mojim rpvim postovima po kojima sam posato čuven i slavan, kh kh....
Drugim riječima u okultna botanika bil abi neka kombinacija (ako ćemo se držati Hogwarts podjele) predmeta koje su predavali Snpae i prof. Sprout, dakle kao prvo botanika kako prepoznati, uzgojiti i inače botanički tetirati neku biljku, plod korijen itsl, a zatim kako se njima služiti u daljnjoj obradi, spravljati mješavine, napitke i slično.
O Tarotu, najvažnijoj mapi Univerzuma moglo bi se pričati satima, povezan je s Kabalom i Astrologijom a poput ove potonje danas prilično porfaniziran i stjeran u kut i koš s raznim babarijama, što je svakako razlog više da ga se proučava kako spada.

kako nije bilo nikakvih poštenih prijedloga za ime, neka natječaj ostane još uvijek otvoren. Također bih iskoritio ovu prigodu za ispriku maloj punkerici i spalyenoj jer ne mogu nikako očitati njihovwe stranice ni ostavljati komentare pa da ne misle da ih ignoriram
- 18:38 - Komentari (23) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.07.2005.

ajmo kreativci!

Jedna od (rijetkih) stvari i podataka koji su u knjigama o Harryju Potteru istinite je spominjanje Nikolasa Flammela, baš sam na tragu nekim spisima o njemu jer se ne zna još pouzdano je li živ ili mrtav, nažalost, vjerojatnije je ovo drugo no kad saznam objaviti ću.
A zatim to letenje na metlama! Čarobnjaci lete samo na jedan način a to je da se namažu vještičijom mašću o kojoj se kod mene pisalo još prije par mjeseci. Zatim posotji levitacija ali to nije letenje te postoje astralna putovanja koja se ne obavljaju u fizičkome tijelu. A tšo se tiče metloboja da su mi oduvijek pravila te igre izgleadla pomalo bedasto. Kojeg vraga ovi ubacuju [I]balun[I] u vrata kad na kraju dobije onaj koji ulovi zlatnu zvrčku? što bvam se ne čini da tu nema logike?
Nego nešto drugo mi je na pameti. Nema smisla da se škola zove "Hogwarts" jer kao prvo, što to uopće znači? Kao drugo on već postoji ako ne us tvarnom svijetu, postoji u svijetu knjgia i ideja pa ti to u magičkome smislu dođe na isto, a osim toga ova škola niej kopija Hogwartsa nego samo po nekim stvarima, bolje reći, području itneresa slična.
Zato, evo narode navali, da čujem vaše prijedloge za ime škole pa ako bude što dobro i odgovarajuće to ćemo i izabrati, a ako ne, tražiti ćemo dalje.
Da čujem.....
- 22:30 - Komentari (17) - Isprintaj - #

petak, 01.07.2005.

školske novine

Prošli post otvorio je razna pitanja, što je svakako dobro, evo malo još raznih odgovora, pojašnjenja i otizih stvari. Da ne duljim s objašnjavanjem grčkog, latinskog, glazbenog, likovnog i tjelesnog. Što se tiče astrologije treba ipaknapomena da je ona izvorište sve znanosti i religije, premda u ovom današnjem, profaniziranom obliku tako ne izgleda, nogu o tome drugom prigodom, zasad mi vjerujte na riječ, ako hoćete.
osnove ceremonijalne magike je jednostavno učenje osnovnih sastavih elemenata potrebnih za njeno provođenje. Da bi mogli napisati roman, pjesmu ili sudskuu tužbu, moramo najprije znati pisati. Tako je i s ovim, valja naučiti pokrete, stavove i druge osnovne vještine iz kojih se onda može razvijati ritual, načine govora i slično. U svemu tome jako je bitna i Yoga.
Pomoću yoge učenik ostvaruje voljnu kontrolu nad svojim najprije tijelom, to se postiže vježbama asane odnosno zauzimanjem i ustrajavanjem u raznim položajima tijela. To nam je obično poznato i u današnjim oblicima yoge prilagođene za fizičko vježbanje na zapadu, poznato i kao hatha yoga no nakon tih vježbi dolaze vježbe disanja pranayama pa zatim se iz spoja tjelesnoga stava i pravilnoga disanja to povezuje s umom mantrayoga ima toga još, naravno, tako da se yoga podučava kroz prvih pet godina školovanja, no ovo bi bile neke osnove.
u prve dvije godine školovanja uči se o osnovama seksualnosti, a kad s osnova priojeći na seksualnu magiku nisam ni sam siguran pa neka zasad ostane ovako da je vrijeme za to u petoj godini školovanja. Seksualno magička učenja se temelje na manje više svima znanoj činjenici da je najvažnija energija u čovjeku - seksualna energija te da se u trenutku orgazma u organizmu događaju značajni i u službenoj znanosti pa i školstvu, slabo razjaćnjeni procesi. Magičar je toga svjestan te procese nauči koristiti na zadovoljstvo sebe i svojih bližnjih.
Povijest magike i civilizacije je povezana jer onaj tko ne zna otkuda je došao ne zna niti kamo ide, svima onima kojima je povijest dosadna na znanje i ravnanje, s time da im možda ova povijest i ne bi bila toliko dosadna jer bi se, za promjenu, učile stvarne istine o nastanku Svijeta i Čovjeka.
Osnove kabale ostavljam za treću godinu školovanja, ako ništa da se prve dvije ne preopterete, a osim toga, poželjno je znati nešto klasičnih jezika na kojima se kabala bazira, iako je njen temelj hebrejski alfabet kojeg se može uzeti za izborni predmet. Kabala predstavlja poseban način proučavanja odnosa brojeva, slova i riječi koji tako promatrani dobivaju drugačije, poptunije značenje i omogućuje puno laganije povezivanje pojmova.
REcimo to ovako. poznati kabalist Gershom Sholem navodi kako je broj Adama, prvoga čovjeka po židovskoj predaji 45. 45 je jednako 3x15, 15 razložimo na 1+5, dakle 6 i dobijemo poveznicu 45=666 što je točno budući da 666 nije broj nikakovog "vraga" nego prije svega broj Sunca i Čovjeka.
Alkemija je još teža od kabale jer ona se koristi još teže razumljivim simbolima, a sadrži u sebi i elementa kemije kako joj i ime govori.
Sad bi još valjalo pisati i o tragačkim umijećima ali mislim da je za ovaj put dosta, recimo samo da je jedna od važnih sastavnica tragačkih umijeća - "kontrolirana ludost".
- 22:18 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 29.06.2005.

magičke škole

kako sam nekim najavio evo priče o mogućem Hogwartsu. Kažem mogućem jer nije sve što se tamo posiuje toliko nemoguće kao što izgleda, a nije ni da sve to ne postoji, a naravno, isto tako, ima mnogo toga što je izmišljeno, pretjerano i nemoguće. Tako se može reći da ono što postoji su svakako tajni redovi čarobnjaka i čarobnica koji se radije nazivaju magičarima i magičarkama ili u nekim sustavima tragačima/icama, odnosno ratnicima/icama. Razlog tome je velika razlika između magike i čarobnjaštva. TOčnije rečeno magika posjeduje svoju definicju i to je:
znanost i umjetnost uzrokovanja promjena u skladu s VOljom

A ćarobnjaštvo to je ono što između ostalog nazivaju "crnom magijom", odnosno to su promjene koje se izazivaju na kratke staze i bez rpavoga znanja, tako da obično nastradaju na kraju svi koji su u takav proces bili uključeni.
no vratimo se na Hogwarts. ovako sam ja to zamislio, dakle školovanje bi trajalo sedam godina, a prvi razred bi se upisivao s 13 godina, do tada bi se slušalo normalne školske predmete jer tek s 13 godina po mom mišljenju su ljudi dovoljno zreli da se poduhvate magičkoga školovanja. ovako bi izgledali predmeti na prvoj godini:
grčki
latinski
astrologija
glazbeni
likovni
tjelesni
osnove ceremonijalne magike
yoga
osnove sexualnosti
povijest magike i civilizacije
izborni predmet(i)
iste predmete bih ostavio i za drugu godinu školovanja. Svi ovi predmeti su bitni za izobrazbu pravoga magičara. Klasični jezici osim što razvijaju određenu vrstu inteligencije, potrebni su i zbog toga što se u magiki često uporabljuju, a magičar za razliku od crnog čarobnjaka zna što govori kad zaklinje, pjeva, proklinje i slično, osim toga znanje tih jezika potrebno je zbog onoga što će se učiti kasnije. evo pregleda predmeta za treću i četvrtu godinu, donosno razred:
grčki
latinski
astrologija
osnove kabale
osnove alkemije
tragačka učenja
magički rituali
yoga
osnove seksualnosti
povijest magike i civilizacije
izborni predmet

Kao što vidite dvije godine nisu dovoljne za grčki i latinski, a pogotovo ne za astrologiju kojom svaki magičar mora vladati savršeno, no zato je završeno s glazbenim, likovnim i tjelesnim. Njihova je funkcija da se otrkiju talenti kod magičara i dadu osnove za rad na nekom od tih polja na kojem se onda on ili ona mogu samostalno razvijati uz povremene konzultacije s profesorom.
Zato se počinje s poučavanjem u kabali i alkemiji, kao i sa prvim krugom totlečkih znanja - tragačkim umijećima, osnovi snalaženja ratnika u svijetu običnih ljudi, bezjaka, luđaka, vulgarnih spodoba i kako ih se sve ne nazvilje.Osnove ceremonijalne magike su preerasle u magičke rituale, odnosno sa sastavnih elemenata se prešlo na sklapanje smišljenoga procesa.
Naravno da će i ovdje najveće promjene nastupiti u petom razredu:
kontrola snova
magička struktura Univerzuma
astrologija
kabala
alkemija
traganje
ritualna magika
yoga
seksualna magika
astralni radovi
izbotni predmet.

Izborni predmeti su jako važni jer bi oni bili sasvim individualni zato ih nisam posebno navodio. Možemo spomenuti čisto da to mogu biti razni drugi stari i strani jezici poput arapskog, hebrejskog, kineskog, zatim šah, matematika, logika, levitacija, gemtrija, lov i ribolov, alpinizam, ples, radiestezija, borilačke vještine, kulinarstvo ili što je već kome važno za nadopunu njegovoga obrazovanja.
Evo, mislim da sam obvjavio jedan konstruktivni post.
- 16:18 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 15.06.2005.

kalendar i uživanja

da pojednostavimo stvari evo značajnih datuma koji su ujedno pogodni i za rapojasane zabave:

21. ožujka - proljetna Ravnodnevnica, Ekvinocij, prava Nova godina i početak prirodne godine, znaka ovna i općenito početak, razrađeni su mnogi načini obilježavanja ovog važnmoga datuma

30. travnja Walpurgina noć, Walpurgisnacht, čaroban noć koju opisuju antički pisci kao i Goethe u "Faustu", jedan od najboljih ako ne i najbolji dan za orgije i bakanalije

21. lipnja - Suncostaj. ljetni solsticij, isto pogodno za proslave posebice veličanje ženske seksualnosti

12. kolovoza - Lamas, tajanstveni b lagddan čije se značenje izgubilo u noći vremena, vezano je uz uzdizanje žene kroz seksualnu energiju, što su kršćani preobratili u uzašaće "djevice" Marije, nekoliko dana kasnije ali ima smisla i logike kao i ostali blagdani ako pogledate vidjet ćete

23. rujan, jesenski ekvinocij, Ravnodnevnica Bogova, svakako jedan od važnijih dana u godini

31. listopada, Halloween, Noć
vještica, Listopadski konj, vidi prošli post

21. prosinca Zimski Suncostaj ili Solsticij, trijumf muške energije i rapojasane slobode, uz to i početak zime

9. veljače Svičnjak blagdan tajanstvenoga značenja, vjerojatno iz njega nastaje Valentinovo pa se po tome može i njegovo značenje zamišljati.

Evo ovo je isto za informaciju dobro znati. Trebalo bi život usmjeriti tako da se kroz godinu ovi datumi obilježavaju makar i formalno ako već ne može na praiv način - pjesnom, plesom, bubnjem, guslama i cimbalima, potocima vina i nagim plesačicama, kandilima punim konoplje, lulama opijuma i svim tim lijepims tvarima.
Što bvi mislite bi li bilo bolje obilježavati ove prave blagdane ne samo na stari način nego to oplemeniti i saznanjima našega doba ili se tvrdoglavo držati današnjih praznika koji su više nego blijeda kopija ovih Puricu ili curicu pitanje je sad, kazao bi Hamlet, a Figaro bi rekao zašto ne oboje?
- 09:38 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 10.06.2005.

Vidim da je tema o pornografiji zaintirigirala mnoge, a tako je i red. Onima što žale za narkotičnim temama poručujem da se ne žale jer je sve to spojeno u jedno. Gdje su zapravo danas granice revolucionarn9og djelovanja kao ne u narkomaniji i u oslobađanju seksualnosti?
Na preimjer danas svi vrlo često i neselektivno uporabljuju riječ "orgije" a da malo tko zna što to uopće znači a tu se upravo naše dvije teme narkotici i ovo drugo spajaaaju, čak i uz dodatak, kako vidimo, svima dragog al-kohola. Jer orgije su apsolutne zabave koje su bile poznate i popularne još u drevnim kulturama, kako Europe i Sredozemlja, tako i drugih, dalekih krajeva. One su imale tri značajne osobine koje su uvijek bile svima zajedničke
1) konzumiralo se jaaaaakoooo puno pića i/ili droge
2) glazbi, plesu ili već nečem sličnom slijedio je neobuzdani sex sviju sa svakim
3) orgije su se održavale u posebna doba godine.
E sad, prvo dvoje još se možda dikod i dogodi, iako puno rjeđe nego li se to misli i po lažljivim novinama piše, ali o trećem nitko više ne vodi računa i tako nastaje ono što nazivamo "profanizacija", odnosno kad vrijedne i svete stvari postanu same sebi suprotnost. Vjerojatno je od te propfanizacije došlo i do osjećaja srama prema orgijanju pa is eksu i narkoticima općenito. Jer oni koji su zanli posramili su se kako su mogli zaboraviti pravi smisao i značaj orgijanja, odnosno bakannalija ili dionizija kako su se te lijepe svečanosti još nazivale.
Moram brzo ići pa ću o ovome morati nastaviti drugi put.
- 09:54 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.06.2005.

nije droga baba roga

Nego dida, hu hu hu! Ne radi se o tome, nego eto, bio sam na putu, obaljvao neke stvari i to uspješno pa čuo i razne novosti što se događa kad čovjek ode na put i posjećuje druge krajeve ljude i ovbičaje.
Frendica mi je jedna jako zadovoljna jer se pomirila s nekim tipom s kojim se bil asvadila, a on uvik ima trave na kilograme i da se napušava do besvijesti, čak se zabrinula i rekla da će malo pauzirati. Dobro je znatik. Čudno je kako danas svi nešto izvode i izvoljevaju, kiad je u pitanju ne samo dim nego svi narkotici, a s druge strane, prateći blogove imam osjećaj da svi loču kao najgori smukovi. Možda je tu riječl o nekoj zavjeri jer od alkohola država ima koristi, a od droge ne baš previše. Zapravo ima, ali samo određeni krugovi, a kako su kod nas razni krugovi u stalnoj zavadi i ratu, onda to može biti. Jer doista ima li ijedan razlog da se ne legalizira droga? Nema baš nijedan. Ako se stvarno žele sprječiti ovisnosti i ovisnički prooblemi jedino je rješenje legalizacija. Znam da bi diskriminirani ostali svi ispod 18 godina, ali strpite se za početak bi it o bio veliki korak, osim toga, kad se ljdui ne bi toliko selsektivno družili po generacijama ne bi ni to bio problem, uvijek bi netko u ekipi mogao nabaviti.
Eh, vidim da bih morao o svemu pisati više i opširnije i pojasniti što sam želio reći i koji su moji planovi a eto sad baš n emam vremena jer moram otići kod stare tražiti neke dokumente, a to tako ne voliiiim.
Večeras su mi najavljena neka događanja i već strahujem da ću se mroati nalokati, a za ostalo sigurno9 ne će biti ništa jer je to u centru grada i onda , kužite... Dobro, još malo do ljeta, a onda raspašoj!!!!
- 10:01 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.05.2005.

piti i pušiti

Eto, čitam komentare vas, svojih dragih čitatelja-ica i čini mi se dvije stvari da se nameću u kojima trebalo progovoriti i volio bih i ja reći koju. Čini mi se da poneke čudi zašto pišem o čemu pišem pa ću pokušati odgovoriti. Također dosta ima komentara tipa što će sve to, dovoljno je piti i slično. Kao prvo da se probam opravdati da nisam antialkoholičar niti sam ikada bio ali istini za volju treba priznati da ako se govori o nekiim oapsnostima bilo po zdravlje ili socijalni život da tu alkohol nije ništa bolji ili manje opasan od bilo koje droge. Činjenica je jedino da je alkohol u našoj kulturi nazočan od pamtivjeka pa smo na njega navikli. Normalno je kazati za nekoga kad malo podivlja "pusti ga, napio se" i nikom ništa jer svi znaju da će se sutra otrijezniti i u mamurluku i glavobolji svima pričati kako više nikad neće piti...
Kad je riječ o narkoticima postajemo puno osjetljiviji, naizgled mudriji, a zapravo licemjerniji. Nisam protiv tradicije, ali i tradicija se mora s vremena na vrijeme osvježavati i nadopunjavati. Pivo na primjer,d anas toliko popularno se u Hrvatskoj počelo ozbiljnije piti prije tek kojih 150 godina, što vidimo iz reklamnih slogana današnjih pivovara, a u nekim krajevima kao što je Dalmacija i puno kasnije pa ipak je danas opće prihvaćeno i tradicionalisti će se zaklinjati u njega. Krleža, pak, piše o ruskoj votki kao teškoj egzotiki, a danas je ona možda najpopularnija žestoka cuga, a niej ni meni mrska. A isto tako su i u naše krajeve stigli opiijati iz drugih djelova globusa gdje se iz što klimatskih, a što vjerskih razloga nije radilo alkohol ali su vrijedni ljudi smislili hašiš, opijum, kokain itd. Pa je onda is ve to došlo do nas. Šzto ćemo mi s tim učiniti e to je drugo pitanje. Tisuće godina proizvodi se u ovim krajevima alkohol, prije svega vino i rakija pa nismo zato svi propali u alkoholizmu. Mislim da isto vrijedi i za "droge". Nisu svi Marokanci ili Bolivijci narkomani iako su hašiš i koka kod njih normalni proizvopdi kojim se bave mnoga domaćinstva.
Naravno, pitanje je kako razumno i s mjerom rabiti ove supstance? Služe li one uopće ičemu, i ako služe čemu to?
Između ostalog dao sam u jednom od prošlih nastavaka popis literature koja nam može pomoći u traženju odgovora na to pitanje jer mi je glupo ovdje prepričavati đto sam pročitao i pokušavam se držati vlastitih iskustava. Baš zbog toga što danas o narkoticima najviše pišu, pričaju i zakone donose oni koji o tome iz vlastite iskustva pojma nemaju.
Nadam se da nisam zapilao s ovim teretiziranjima. Kritike za dizajn prihvaćam, kupio sam knjigu "Vodič kroz html" pa možda bude rezultata.
- 10:13 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 18.05.2005.

artani i ostala (al)kemija

Treba i o tome štogod reći pa i kazatio. ekako, oduvijek sam želio uzimati artane i nikako nisam mogao do njih. Kogha bih god pitao svi su govorili: ne to tije užas, a oni , kao, znaju jer su probali, a meni en daju da probam. Zanmljivo da je ista stvar mi se događala i s kužnjakom, i to i jest pomalo slkemička stvar, jer su artani neka vrsta sintetiziranoga kužnjaka.
Uglavnom, m9oje težnje su bile uslišane jednoga ljeta na otoku jer se pojavio tip s bocom od 100 komada artana a bio je ivoljan podijeliti ih s ostalima. Istovremeno se odigravao i festival paradigmatičkih zbivanja i ja sam i9mao točćku u kojo sam čitao poeziju, pio travaricu i davao papiriće s pjesmama asistentu koji ih je slagao u brodiće i bacao u veliku raminu punu vode. To je bilo uspjelo i sve u redu i poslije je bila velika fešta, sponozori su dovukli gajbu pive i vina a bilo je i dima i sve tako no nakon nekog vremena, kako to biva, svega je nestalo. I svi su nekuda otišli, mislim u selo u disco, a ostali smo sami jedna djevojka ja i rečeni Slovenac koji je ležao na kauču. Upitah ga je li ima što a on odgovori da ima samo artana i lorsilana pa nam toga i dade. Uzeo sam valjak za tijesto i smrvio sve to u prah i onda smo se ušmrkalii. Kako sam već otprije bio pomalo pijan, a i pušio sam ovo mji je dobro sjelo i fino sam se osjećao veselo no ništa posebno u početku. Nakon nekog vremena začuli su se glasovi iz vani to se ovi vraćali iz disca. Naglo sam okrenuo glavui prema vratima i dojednom, baš kao kod CAstanede, mi se promijenila ćčitava percepcija, ljudi su ušetali u sobu izmagličaste atmosfere s svakojakim glavama, na sebi, samo ne s ljudskim. Okrenuo sam se nazad i pogledao djevojku s kojom sam bio no ona je imala glavu papige u boji i pokrovu koji je prilično podsješao na drek. Nakon prvog vala malo sam se pribrao ali još mi je stvarnost izgledala čudno no valja reći da to nisu bile nekakve halucinacije, nego postokeći svijet, samo viđen na drugi način. Mogao sam komunicirati s ostalima i vidio sam kako im se miču usne, kljun ili što li su već imali, sve je bilo stvarno i opoipljivo ali boje i oblici su bili malo izmijenjeni.
Nadalje sam primijetio da mi se teško kretati, svaki korak je bio kao uspon na brdo, jedva saqm se dovukao do9 sobe u kojoj sam otišao prenoćiti s djevojkom-papigom. Bio je mrak, ali bilo je svijetlo, možda je to najčudnije od svega jer u spomenutoj sobi nije bilo, a mislim da ni sad još nema, struje, palili smo neku šteriku pa se ugasila od propuh ano ja sam vidio kao da gori neko čudno svijetlo unutra. Poslije, kad bih dolazio u tu sobu noću jedva bih plazio po tami i uvijek bih se sjetio toga doživljaja.
Sutradan sam se probudio bez ikakvih lših posljedica i krenuo sam na jednu udaljenu plažu, kroz đumui jer se tamo igrala utakmica water ruggera žana protiv muškaraca, a te sam godine konačno i ja uspio ući u prestižni sastav. Kroz šumu sam imao mnekoliko čudnih uvida u prizore, tako da kad god opet idem tim pšutom, ne mogu ga povezati s onim kojim sam tada prošao. Poghotovo što se na plaži našli neki Talijani s bvarkom koji su svakako htjeli da probamo njihov hašiš, a neugodno ti ljud odbiti...
Tako se navečr opet odnekud izdiglo djelovanje artana i prateći festivalski rogram u dvoru bio sam svjedokom svakojakih vizualnih fenomena. Sve se potpuno smirilo tek kasno u noći.
Kasnije sam uzima artane više puta i došao do tog stanja da mogu kontrolirati svoje vidno polje, odnosno da mogu imati dva vida, ovaj uobičajeni,m normalni, i onaj posebni u kojem stvari počinju titrati i mijenjati boje i oblike. Jasno mi je sad kako su nepripremljenim i nevještim ljudima takvi događaji morali izgledati jeztovito iako su daleko od toga. Ovo je iskustvo bilo svakako poučno i nimalo neugodno.
- 10:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.05.2005.

šetnja prirodom

dakle, još da kažem onbo sčime je cijela priča o Kužnjaku počela, ato je da je u Mexicu ipak jedna vrsta đavolje t4rave, a kod nas druga. Je li to ima još kakve veze - ne znam jer nisam bio u Mexicu. Svakako za imati neki praiv stav prema Daturi, valja se barem malo kužiti u put toltečkoga ratnika, što na kraju krajeva, nije loše niti samo po sebi. Tamo se uostalom, opisuju još i pejotl, kojega je bolje zvati Mescalito, pupoljka kaktusa službenog nazivlja lophophora wiliamsii. Taj se kaktus i kod nas može legalno0 nabaviti i uzgajati. Treba mu oko sedam godina da izbaci jestice plodove u kojima prebiva Mescalito čija svrha je da uči ljude kako treba živjeti. Za razliku od Dature koja je ratniku saveznik, bolje reći savezni9ca jer njena priroda je ženska, Mescalito je više prijatelj i zaštitnik no i on može odbiti onoga kome taj put nije primjeren.
Postoji, uz Daturu, još jedan važan ratnikov saveznik, a to je mali dim, dimčić ili "Humito". Riječ je o mješavini za pušenje koja se uzima na lulu, a sastoji se prvenstveno od sušenih gljiva iz familije psylocibae, uz dodatak još nekih trava. Don Juan je jako hvalio dimčića i pretpostavljao ga đavoljoj travi koja je po njemu bila predivlja i posesivna. Nisam pušio "HUmita" no probao sam jesti te psylocibae i bio prilično razočaran jer5 su mi samo podizale nervozu, zbunjenost i nekakvb osjećaj općeg gađenja, s vremenom se čovjek naravno počne pitati je li mi dobro, i naravno da mu od časa kad si postavi to pitanje više nije dobro ni približno. Uglavnom, jedva sam čekao d a me pusti. Možda bi ipak trebalo ponoviti radi utvrđivanja gradiva.
Kod nas osim što se mogu psylocibae nabavljati na crnom tržištu, rastu razne gljive s utjecajem na svijest. Spomenimo samo ludaru (boletus satanis), koju krivo svrstavaju u otrovnice, a potom muharu (Amanita muscharia) koja nije toliko bezopasna po tijelo iako i najveći gljivarski stručnjaci u povjerenju kažu da ćeš od nje "samo malo plaziti po zidu".
Ima sigurno još toga, vjerojatno ste i vi čuli za nešto - pa se javite...
- 11:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 06.05.2005.

đavolje mi trave!

Je li i koliko je opasn o uzimati daturu? To pitanje se postavlja otkako je svijeta i vijeka. Nisam sto posto siguran ali vjerujem da ppolicija potajno uništava kužnjak iako on nije na crnoij listi zabranjenih trava i proizvoda valjda iz jednostavnog razloga što je samonikao. Posdtoji jedna kvaka ako želite saditi daturu a bojite se reakcija roditelja, susjeda, reptila, novih fosila i ostale bagre; naime, od davnina je poznato da ova biljka tjera komarce, neki stari ljudi to i dan danas znaju pa se time možete uvijek opravdati, a osim toga, doista ih tjera.
Jesti sjemenka bez ikakve pripreme i u prevelikim količinama nije ugodno i opasno je zdravlje, naravno u ovisnosti o količini. Cvjetovi nisu toliko opasni, jako brzo dižu i isto tako naglo spuste, a posljedica je ogromna žeđ koju je nemoguće ugasiti bilo čim. To govorim nakon što sam pokušao s pola litre pelinkovca i tri litre vode a onda sam odustao. Od zrelih glavica se dade skuhati čaj, kao i od svakog drugog bilja koji ima puno blaži učinak. No tko ozbiljno misli uzimati daturu, najbolje mu je da prouči naputak iz "Učenja Don Juana" nemam ga sad kod sebe inače bihs tavio, staviti ću kad nađem gdje se točno opisuje kako se pripravlja napitak za prvi put. To je ujedno i proba je li te biljka prihvaća ili ne i je li to tvoj put. Tako je najpametnije probati. Naravno ne smijem zaboraviti ni mast za koju također kod Castanede postoji precizna receptura, no u nedostatku nekih sastojaka može se raditi i onako kako sam opisao nekidan s time da se ne maže po sredini čela nego po sljepoočnicama, preponama i tabanima. Time se postiže drugačiji vid (tzv. "halucinacije"), koncentrirana moć i prestanak vezanosti za zemlju koji se manifestira kao osjećaj letenja. Priče o letu vještica na metli imaju svoj korijen u uporabi kužnjaka i vještičje masti i to je već u etnologiji nedvojbeno dokazano.
- 09:44 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.05.2005.

datura stramonia

DAtura stramonia je biljka koja se u našim krajevima zove kužnjak, često je se brka s bunikom. Poznata je od davnina kao sredstvo u kemognozi (širenju spoznaje pomoću psihotičnih sredstava). O njoj se pisalo i hvalilo je, plašilo i zabranjivalo. Zna se da ju je volio slikar Hyeronimus Bosch još u XIV stoljeću. U naše doba najviše ju je poularizirao pisac i toltečki mag - ratnik Carlos Castaneda. O radu s daturom koju on naziva i tatulom ili đavoljom travom, naučio ga je njegov učitelj Don Juan Matus. u Castanedinoj knjzi "Učenje Don Juana" mogu se naći prilično detaljni opisi i recepture za pripravkje od dature i postupanje s njom. Ipak valja napopmenuti da je trava koja raste u Mexicu datura inoxia, dakle malko različita inačica od ovih koje rastu u Hrvatskoj.
Tko se želi družiti s kužnjakom, traba naći svoje polje i posjećivati ga, njegovati i uspostavljati komunikaciju s biljakma i zadobiti njihovo povjerenje. Tek nakon toga može se prijeći na konzumaciju. Svi dijelovi biljke imaju svoju svrhu i dobri su za nešto. Don Juan naglašava, međutim, da je najvažniji korijen. Kod nas se obično bez ikakve pripreme i neslektivno upravo luđački gutaju sjemenke čega su posljedice često neželjene. Treba se prvo informirati ili makar skuhati čaj od glavica koji ima blaže djelovanje. Datura cvate u lipnju i cvjetovi se mogu jesti sirovi ili sušiti za čaj, glavice sa sjemenkama se beru u listopadu te se od njih sprema mast i durgi pripravci koji se rabe na proslavi Noći vještica 31. listopada.
- 11:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.05.2005.

vještičja mast

Dakle povuklo me da napišem nešto više o tome. Kao mlad i nadobudan krenuo sam naravno raditi vještičju mast ne imajuići previše pojma o tome kako se radi, kako uporabi i čemu uopće služi. Tako sam ubrao glavice od kužnjaka ili DAtura stramonia samlio ih ručno, pomiješao s običnom mašću za kuhanje i u staklenki stavio tri dana na Sunce. nakon toga se mast ohladila. Jedna cura i ja smo se namazali po čelu, tamo gdje bi prema nekima trebalo biti tzv. "treće oko" i čekali što će biti. i što je bilo?
Nije bilo ništa ili je bilo svašta. Probudili smo se ujutro s totalnom amnezijom svega nakon te neke scene u kojoj sjedimo na kauču i pričamo, slijedeća je slika buđenje ujuitro, bez nekoga mamurluka ali s poptuno ispražnjenim sjećanjem na zadnjih osam sati.
Kasnije sam se informirao kako se ta mast pripravlja i tamo sam među glavnim upozorenjima našao - ne mazati po sredini pčela nego samo na sljepoočoce! kao jako važnu napomenu ali ja sam se već bio obrazovao na vlastitoj koži - doslovno.
Zanimljiva je i priča s ostatkom maasti koja se muvala po kući dok konačno jednom prigodom nisam sazvao bveće drušptvo a na masti spremio fažol. neke je puklo neke ne, no ove koje je puklo puklo je nemilo...
- 13:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.04.2005.

sex&drugs

Pišući donje redke o dopu, pade mi na pamet da bi valjalo reći ponešto i o sexu i drogama općenito. Ajmo, na primejr, napraviti neku pdojelu ovoga tipa:
-droge koje potiču na sex, afrodizijačke
-droge koje nisu za sex
-i droge koje se ne odnose nikako prema navedenom.

U prvu kategoriju na prvom mjestu svakako stoji kokain, popularnije koka, vraški skupa li i vraški dobra, podjednako afrodizijačka za oba spola.Poznato je da ne samo pitče na sex nego i pojačava orgazam, libido is ve ostalo, a najbolje učinke se ostiže kad se malo pošmrče pred sam orgazam, recimo prip pušenju kod muškaraca, a žene imaju još više mogućnosti.
Meni osobno afrodiziijački djeluje i trava, neka više neka manje ovisno o sortama. Naše tržište je sputano glupim zabranama pa se nije mogla profilirati proizvodnja specifičnih sorti jer postoje, kako u Amsterdamu, tako i u drugim djelovima svijeta, pogtovo u Afriki (pričaše mi frend pomorac) posebne sorte koje djeluju baš kao pravi afrodizijaci. Hašiši, ili ti ga shit ne mora baš uvijek tako djelovati, posebice ako se pretjeruje dođeš u stanje u kojemu od sveg tijela imaš još jedino glavu i to onu na ramenima. Ovdje treba spomenuti i popers koji je donedavno bio sasvim legalan i moglo ga se kupiti u sexy shiopovima pa iako se reklamira kao afrodizijak )a još ga se legalno može nabaviti u Sloveniji i Češkoj) on više diže raspoloenje općenito. Za sex je dobar jedino ako ga se uzima baš tijekom samog odnosa što nije uvijek tehničko-fizičko-praktički izvedivo
Navodno su i bonboni dobri za sex. Kažem navodno jer sam ih uzeo samo dva puta i nisam osjetio ništa ni u kom pogledu. E, jesam li uzeo premalo ili su mi uvalili lažnjake, ili je to sve skupa individualno ne znam. Tko zna nek se javi

o ostalim kategorijama u idućem broju...
- 11:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.04.2005.

dop tri i pol

zaboravio sam napomenuti da se na horsu ne može jesti pa ga se može rabiit i kao oblik dijete naravno pod uvjetom da se ne pretjeruje. A za dokaz svim onima koji mi ne vjeruju ja iako pišem ovakve redke nisam šmrkao već tri godine pa sam stoga živi dokaz. i u te tri godine došlo mi je na pamet možda dva ili tri puta ali kako se nije našlo - nikom ništa. Bilo bi lijepo kad bi ovakva priča bila s LEGALNIM duhanom!
- 13:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Arhiva
< travanj, 2013  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
ovdje možete naći razne mudrosti koje sam skupio tijekom svoje dugotrajne prakse. razne savjete pomoći, primjedbe i prijedloge, poneki kulinarski recept i novosti iz života jednog didaroge.

tko mi želi pisati to može učiniti na:
mustafamond607@hotmail.com
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


www.zin-zadar.net



Free Web Site Counter
Free Web Site Counter
izjave koje pmatim
"We have an investiment in blood" /Philippe Moyez, who killed the goat in Devil's Advocate/

"Bunjište je carstvo pijetla gdje se baca stara metla
trule krpe, šuplja čizma i ideja panslaviozma" A. Harambašić

"Ako želiš izgubiti vjeru, sprijatelji se s popom" G. I. Gurdjijev

"Moj Bog još Živi" kazao je posljednji car Inka Athahualpa kad su ga Španjolci htjeli obrlatiti na kršćanstvo te su ga potom opljačakali i zadavili

"Tell me, mr. Anderson, what good about phoncall, if yyou are unable to speek?", /Matrix - prva moderna mitološka triologija na filmu/

ako vidite duha, napijte se pik piva do uha /Grunf/